Nije do drugih, do tebe je!

Piše
Brankica Stanić

Jan 08, 2018

Koliko ti se puta to dogodilo? Bila si živčana jer si zakasnila na posao, nisi popila kavu, na svakom semaforu dočekalo te prokleto crveno…i kad si se konačno dovukla na posao, zgužvana i nenašminkana, sve za čim si žudjela je jedna jaka dobra kava…

No umjesto nje ugledala si svog šefa, vjerovatno u duplo gorem stanju od tebe (njega ipak muče puno veći problemi, koliko ti je samo puta to napomenuo?) uz dodatak krvavih očiju koje će svakog časa eksplodirati od bijesa koji ljupko gaji baš prema tebi…

Ok, kriva si, svjesna toga, tvoj dragi šef nije jer kalkulira u svojoj glavi koliko je posla moglo biti obavljeno dok si se ti po njegovom mišljenju  namakala u kadi punoj tople vode, uz mirisne svijeće i Jamesa Blunta na cd playeru jer, zar uopće postoji drugačiji početak dana?

I dok mumljaš sebi u bradu sve moguće kombinacije psovki na račun svog šefa, vrlo vjerovatno ćeš odbrusiti kolegici koja ti je samo željela reći dobro jutro i upitati te kako si, biti neljubazna sa klijetom ili možda više njih.
Zaboravit ćeš otići u kupnju, na dogovoreni sastanak s prijateljicom, posvađati ćeš  se s partnerom, roditeljom, djetetom…

tumblr_inline_nvp1nfpeeu1sb080b_500

Popis je beskrajan, širi se poput lančane reakcije, svoj kraj ugleda obično kad eskalira nekom vrlo neugodnom situacijom, teškim riječima, krivim odlukama donešenim u žaru ludila.

Ajmo sad malo natrag, pritisni rewind i reci mi gdje je u ovoj priči trebalo stisnuti stop? Na samom početku, zar ne?
Kod buđenja, kad su se oči otvorile i ugledavši kazaljke na satu dozvolile mislima da se utope u negativizmu zbog jedne banalne sitnice kao što je kašnjenje. Ma čak i da nije banalna sitnica, ako je tu pred tobom, ako je neizbježna, što ti preostaje osim prihvatiti je?

Većina ljudi s kojima dođemo u doticaj onih dana kad nismo sasvim svoji, kad smo mrzovoljni, kad dopustimo zbivanjima oko nas da nam diktiraju raspoloženje, ni kriva ni dužna postanu suučesnici u nepravdi  koju su, uvjereni smo, zle sile svemira namijenile samo nama. Dodatno zlo je u tome što se, prema riječima psihologa, negativne emocije puno lakše i brže prenose nego one pozitivne.

Kad nam odbruse, kad nas ignoriraju, budu neljubazni,  rijetko to vidimo kao odraz našeg ponašanja. Rijetko kad uspijemo osvijestiti taj trenutak kad nas preplavi negativizam i ne dozvolimo mu mu da nas obuzme, radije ga poput virusa samo nastavimo širiti.

I pitamo se kad je to život postao tako okrutan prema nama, a ljudi tako malodušni…

Eh, nije do drugih, do nas je.

Izvor: brankicastanic.com

Komentari