Tea Vidović: mlada redateljica odabrana za ZagrebDox Pro

Piše
Dijana Šimunić

Feb 09, 2017

Snajka traži sreću jedan je od 12 odabranih projekata ovogodišnje radionice ZagrebDox Pro, a autorica filma Tea Vidović rekla nam je kako se našla u svijetu filma s obzirom da je diplomirala sociologiju i radi u Centru za mirovne studije.

Nakon prijava odabrano je 12 projekata za ZagrebDox Pro, radionicu za dokumentarne projekte u fazama razvoja i produkcije, pitching forum na kojem se projekti predstavljaju javnosti te dan međunarodne suradnje. Jedan od odabranih projekata je dokumentarac Snajka traži sreću, kratki film kojeg je režirala naša mlada redateljica Tea Vidović.

Tea ima 30 godina, odrasla je u Zaprešiću, a korijene vuče iz Zagreba, Zaprešića i Marije Gorice. Trenutno sa svojom obitelji živi u Zagrebu gdje se i školovala. Naime, završila je diplomski studij sociologije tijekom kojeg je imala priliku godinu dana boraviti i studirati u Njemačkoj što je, kako kaže, za nju bilo vrlo važno iskustvo. Posljednjih pet godina radi u Centru za mirovne studije.

Posao u Centru jako volim pa i vlastito slobodno vrijeme povezujem s onime čime se i bavim, no nekako više u formi kreativnosti. Upravo je iz te želje za većom kreativnošću proizašla veza s dokumentarnim filmom.

Diplomantica Škole dokumentarnog filma

Diplomirala je i u Školi dokumentarnog filma, petomjesečnom programu namijenjenom svim zaljubljenicima u dokumentarce. Program provodi udruga Restart i njeni vanjski suradnici – Ana Hušman, Igor Bezinović, Nebojša Slijepčević, Oliver Sertić, Dinka Radnoić, Hrvoslava Brkušić i mnogi drugi.

Školu dokumentarnog filma pohađala sam 2013. i 2014. te smo kao generacija svoje završne vježbe predstavili javnosti u travnju 2014. godine. Školica je sjajan prostor za učenje i promišljanje o filmu. Program traje nekoliko mjeseci te je dosta intenzivan, a uključuje rad, razgovor i suradnju sa sjajnim ljudima koji se bave dokumentarnim filmom. Moja generacija je imala priliku učiti od Vlade Božića koji nas je podučavao umjetnosti zvuka – od tehnikalija do poimanja zvuka oko sebe i načina kako da uhvatiš ono što ti za film treba.

Predavanja u Školi dokumentarnog filma obuhvaćaju najvažnije faze stvaranja dokumentarnog filma, povijesni pregled i nezaobilazni praktični dio. Ima tu svega, od snimanja slike i tona, pisanja scenarija i dramaturgije, do produkcije i finalnog financiranja filma.

Sama sam tijekom školice dosta izostajala zbog čega mi je žao, no takve su bile prilike na poslu u to doba. Ono što je sjajno jest da organizatori okupljaju polaznike koji imaju različite prespektive i tijekom cijelog programa se intenzivno razgovara i raspravlja – što obogaćuje svakog polaznika, jer uvijek onaj drugi ima nešto za nadodati; pa tako kao jedna radna gomilica puno učimo i jedni od drugih. Preporučila bih i preporučam je svima svima koji žele više zakoračiti u svijet dokumentarnog filma.

Završnu vježbu pretvorila u dokumentarac

Upravo je s kolegama iz Restarta, Oliverom Sertićem i Tiborom Keserom odlučila svoju završnu vježbu pretvoriti u dugometražni dokumentarni film Snajka traži sreću. Simpatičan film koji govori o kulturnim razlikama kroz prizmu bračnog para, a inspiraciju je, kako kaže, pronašla u vlastitom okruženju.

Film obuhvaća osobne segmente moga života koje ispreplićem s društvenim aspektima koje ukratko mogu pojasniti riječima kulturno (ne)razumijevanje. Tijekom školice je većina nas polaznika kao temu za svoj završni kratki film odabrala neke aspekte iz vlastita života – bilo je filmova o baki, sestri, prijatelju, obitelji itd. Tako sam i ja upala u to kako je najlakše uzeti ono što ti je blizu, a svakodnevno te intrigira i promišljaš o tome. Tijekom školice, drugi su polaznici i mentori rekli kako moram pronaći u toj priči neki motiv koji izaziva sukob te priču oblikovati oko toga. Dugo sam promišljala što bi to bilo te sam nakon nekog vremena shvatila da je to haljina koju mi želi kupiti obitelj mog supruga, a ja nisam sigurna želim li to. Tako da najkraće što mogu reći jest da film govori o kulturnim razlikama jednog bračnog para koji je u sukobu oko tradicionalne haljine, a pritom se oko njih odvija čitav niz društvenih situacija koje su im ugodno nezgodne. Naziv filma je simboličan jer se majka moga supruga zove Ljumturia, što na albanskom jeziku znaći sreća, a ulogu snajke ne nosi samo ženski lik ovog filma već oba lika – bračni par. Naime, svatko je u onoj drugoj kulturi u neku ruku snajka.

“Volim promatrati svijet oko sebe!”

Najveća ljubav joj je fotografija, pa nije čudno da se iz toga izrodilo i zanimanje za dokumentarne filmove.

Ja sam sociologinja te volim promatrati svijet oko sebe. Volim pisati, čitati i fotografirati, a dokumentarni film je toj ljubavi dao jednu novu dimenziju. Ja sam amater u dokumentarnom filmu te mnogo učim i jako sam sretna da mi je dana ta prilika. Prilika da mogu segmente stvarnosti zabilježiti u nekoj priči s ciljem da sama dublje o tome promišljam, ali i da potom publiku, koja će jednoga dana gledati ono što bilježim, navedem da pomnije o tome promisli.

Ono što najviše voli u stvaranju dokumentarnog filma je montaža jer je, kako kaže, to potpuno novi proces u kojem se prolazi kroz sve prikupljene materijale te postoji mogućnost refleksije na autora, likove u njegovom filmu i svijetu koji ga okružuje.

S nama je podijelila i razmišljanje o tome smatra li da u Hrvatskoj nedostaje radionica poput ZagrebDox Pro-a te daje li se uopće dovoljno prilika našim mladim redateljima i redateljicama.

Ne pratim svakodnevno scenu dokumentarnog filma pa nisam najvještija osoba za odgovor na ovo pitanje. No koliko vidim, mislim da ima dosta radionica i prostora za učenje. Nedostaje financija za stvaranje takvih sadržaja i samih filmova, pogotovo za pojedince koji nisu završili akademiju. Udruge poput Restarta i Fade IN-a puno rade na tome da dokumentarni film približe mladima i to je važno. Restart ima program Filmske početnice gdje male klince uče filmu. Takvi sadržaji bi trebali ući u škole pa da mladi imaju priliku kroz redovni obrazovni sustav više naučiti o stvaranju dokumentarnog filma.

A što nosi budućnost?

Za kraj nam je otkrila svoje planove za budućnost te jesu li dokumentarni filmovi na prvom mjestu.

Teško pitanje. Ne znam što je kod mene na prvom mjestu. Možda primarno to da uspijevam preživljavati i živjeti radeći ono što volim, a da u to unosim širinu koja obuhvaća društveni angažman, kreativnost i osobni razvoj.

Tei želimo mnogo sreće na ZagrebDox Pro-u gdje će predstaviti svoj film publici, a ujedno i imati priliku sastati se s uspješnim TV urednicima, distributerima, producentima, predstavnicima filmskih fondova i scenarističkim savjetnicima.

Brojimo sitno do još jednog ZagrebDox festivala!

Komentari