Čovjek kojega bol ne odgaja ostaje uvijek dijete

Piše
Brankica Stanić

Jul 17, 2019

Draga moja tugo,
moja patnjo,
moja boli.
Neizmjerno vas volim.
Da nije vas bi li prepoznala sreću? Bi li joj se radovala? Bi li je cijenila?

Dragi moji krivi izbori,
stranputice,
putevi bez smisla.
I vas volim.
Jer danas vidim da i niste bili tako krivi.
Danas vidim da nije bilo vas ne bi bilo ni mene ovakve kakvom se poznajem.
A volim se ovakva, onako baš.

Dragi moji padovi,
ponori,
mišje rupe u koje sam se zavlačila odbijajući sudjelovati u bilo čemu osim u pokušaju da svojom rijekom suza postignem rekord vrijedan Guinnessa.
I vama šaljem ljubav.
Bez vas bi moj život bio tek pravac. Predvidljiv, plošan, dosadan.

Ima nešto daleko gore od patnje.
Biti je nedostojan.

Biti jedan od onih rijetkih nesretnika koji prožive život, a da ih tuga gotovo ni ne okrzne. Naša priroda je takva da smo jedino u odsustvu nečega u stanju to cijeniti.
Istinski osjetiti vrijednost i svu ljepotu koju nam donosi.
Prečesto smo serviranoj sreći, onoj koja nam dođe tek tako, samo usputni prolaznik, prohujimo pored nje poput vjetra, slijepi, gluhi, zatvorenog srca.

A ima li što gore od zatvorenog srca?
Duše koja tapka u mraku i sve što vidi su blijede isprane nijanse vlastitog postojanja?Ravnodušnog uma koji je zaboravio kakvog je okusa život?
Znaš li da je zatvoreno srce najveći porok života?
Znaš li da je mrak očiju samo kap u moru u usporedbi sa dušom koja odbija zaplivati oceanom života?
Znaš li da je tupilo ravnodušnosti poput najoštrijeg noža? Ispušta život iz tebe bez milosti.

Ni ne slutiš koliko si zapravo privlegirana kad te tuga posjeti.
Svaki put, iznova, daje ti priliku da se pročistiš, da naučiš, da postaneš svjesna ljepote koja te svakodnevno okružuje.
Postoji li išta ljepše od osjećaja zahvalnosti koji te preplavi svaki put kad odboluješ svoje? Kad suze presuše, oči se otvore i pogledaju svijet kroz neke nove nijanse?
Kao da se penješ na planinu, spotičeš se na gotovo svaki kamen sumnjajući da vrh uopće postoji i taman kad se potpuno slomiš od umora, grizodušja i boli, ugledaš ga.
Taj tren znaš da je svaka suza bila vrijedna, jer taj tren ga zaista vidiš, osjećaš ga.
Bi li ga doživjela jednako da ti je serviran na dlanu?
Poklonjen?

Da bi se radovala krevetu trebaš se umoriti.
Da bi se radovala toplom tušu trebaš se uprljati.
Da bi se radovala dobroj hrani trebaš ogladnjeti.
Isto je i sa tugom u tvom životu.
Trebaš je da bi se znala radovati sreći.

Blog Brankice Stanić možete pratiti ovdje.

Komentari