Damir Fatušić – ne postoje prepreke ako imaš volje i želje

Piše
Ana Leko

Feb 01, 2016

Damir je kao Batman – umjesto maske ima maramu, a umjesto Batmobila vozi kolica, no to ga ne čini manjim junakom. Damiru je rano dijagnosticirana spinalna mišićna atrofija, ali to ga ne sprečava da ostvari svoje ciljeve i živi ispunjen, sretan i aktivan život.

Damir Fatušić mladi je zaljubljenik u glazbu, koncerte, filmove, videoigre i stripove i pravi je geek. Aktivan je u udruzi Zamisli, osniva Stranku, studirao je na Filozofskom fakultetu i obožava ići na koncerte. S ovim simpatičnim i aktivnim mladićem porazgovarala sam o njegovim hobijima, aktivnostima u Udruzi, željama i planovima, ali i tome koliko su Zagreb i njegove institucije prilagođeni osobama s invaliditetom.

Što si studirao na FFZG-u? Zašto si se baš za to odlučio?

Studirao sam psihologiju. Nažalost, samo jednu godinu – zdravstveni problemi i bolonjski kaos (a ja sam baš optimistično čekao prvu godinu procesa) su me natjerali da znanje potražim drugdje. Iako moram reći da su profesori bili sjajni i da je ta godina bila čisti gušt. A i puno sam naučio, naravno. 🙂

Mislim da nam je svima u tom periodu života odluka o nastavku školovanja najteža stvar. Tako je bilo i meni. Iskreno, ni psihologija ni FFZG mi nisu bili prva opcija. U to vrijeme sam se već dosta ozbiljno počeo baviti računalima i velika želja mi je bio FER. Međutim, FER baš i nije bio prilagođen. Bar u moje vrijeme nije bio. 🙂 Osim toga, na FER-u je puno i praktičnog rada, pa je upitno koliko bih toga propustio ili ne bih uopće mogao obaviti. Ipak, mislim da je najjači faktor protiv FER-a bila činjenica da sam 4 godine proveo u jezičnoj gimnaziji i putem jako zapostavio matematiku i fiziku, a bez toga bi na FER-u bilo nemoguće biti dobar. Ili proći. 🙂

Psihologija je nešto što mislim da svakoga bar malo zanima, a ja sam kroz mamin posao i struku (ona je logoped-defektolog) imao dosta doticaja s tim kako ljudski mozak, i ljudi općenito, funkcioniraju, tako da me zacijelo i to barem malo pogurnulo prema FFZG-u, uz interes koji je i tako bio prisutan. I nisam loše odabrao, zbilja mi je bilo sjajno i vrlo zanimljivo, iako nije potrajalo. 🙂

Ako se dobro sjećam, FFZG je negdje 2002./2003. dobio lift do kantine, rampe, uređene wc-e i ostalo, kako bi studentima s invaliditetom bilo lakše. Kako ti je bilo na faksu?

Ja sam na faks došao kad i bolonjski proces, godine mi nisu jača strana pa ne znam koja je bila u pitanju, no znam da je FFZG već bio potpuno prilagođen. Rampa na ulazu, lift do kantine, dizalica za međukatove, WC-i –  sve je bilo prilagođeno. Čak je postojala i prostorija u kojoj smo se mogli odmoriti ili raditi za vrijeme pauza. Mislim da je bio angažiran i asistent za nas. Stvarno sjajno.

Nikakvih značajnih, neočekivanih problema nije bilo. Tu posebno moram pohvaliti odsjek za psihologiju – stvarno sjajni ljudi, spremni izaći u susret i pomoći. I odlični predavači!

Ono što je tada bilo loše, to je bolonjski proces. Bila je prva godina bolonje i stvarno je bio kaos, što je donekle i razumljivo. Osobno, dodatni problem mi je bio i raspored s puno rupa, a prijevoz je jako teško organizirati. No, čujem da su sada i tu napravljeni ogromni koraci naprijed, posebno na FFZG-u.

Damir Fatušić

Imaš li neke hobije? Što voliš raditi u slobodno vrijeme?

Od hobija mi je jedino ostalo pisanje, ostalo su sve postali poslovi, na neki način. Nažalost, obveza je puno pa ne vjerujem da ću objaviti roman prije mirovine. 🙂 Inače sam pravi geek, volim filmove i serije, posebno fantastiku i horrore, pratim znanost i IT, industriju videoigara i stripove. I obožavam Lego i društvene igre, naravno. 🙂

Koju muziku voliš?

Metalac sam, pa shodno tome najviše volim žestoku glazbu, ali ne svaku. Ako nekog trebam izdvojiti, to je onda Iron Maiden. 🙂 Volim i filmsku glazbu i hitove iz 80-ih i 90-ih, a mislim da ni 8-bit glazba još nije rekla sve. 🙂

Vidim da nosiš maramu na glavi. Je li se to furaš na Gunse? 🙂

Iskreno, marama je počela kao pokrivalo za ćelavu glavu. 🙂 Jako rano sam počeo ćelaviti, još u srednjoj, i, iako si to nisam želio priznati, smetalo me. Sad me više ne smeta, ali je teško odreći se navike i gusarskog imagea. 🙂 Tako da ne, nisu Gunsi u pitanju. 🙂

Damir Fatušić

Ideš li često na koncerte? Možeš li neke izdvojiti koji su ti apsolutno bili super? Primjetila sam da voliš Rammsteine. Jesi bio na njihovim koncertima?

Ne znam idem li često, ali bih svakako volio ići češće nego što idem. 🙂 Rammstein obožavam i bio sam na oba njihova koncerta u Zagrebu. Ljudi, voljeli ih ili ne, priuštite si da pogledate njihov koncert, isplati se. To je audio-vizualni spektakl koji nigdje drugdje nećete vidjeti.

Bilo mi je odlično i na koncertu Leningrad Cowboysa u Tvornici. To je ono kad ti se baš i ne ide i ne očekuješ puno, a provedeš se nevjerojatno. Odlična zabava, baš je bio gušt. Bio sam i na nedavnom koncertu Iron Maidena, naravno. 🙂

Ti imaš asistenticu. Je li ona stalno uz tebe ili samo povremeno Koji su uvjeti za dobivanje asistenta/asistentice?

Asistentica je uz mene 4 sata dnevno, radnim danima. Tako je bar kod mene, drugi se drugačije organiziraju, ali se svi moramo uklopiti u ograničenje od 20 sati tjedno, odnosno 80 sati mjesečno. To nije ni približno dovoljno – meni je potrebna pomoć 24 sata dnevno – ali je nešto.

Je li ona posebno educirana za rad s osobama s invaliditetom?

Asistenti prolaze edukacije, ali je najvažnije znati da smo svi različiti pa se svaki asistent mora naučiti na svog korisnika–poslodavca, i obratno. O uvjetima ne znam puno jer se mijenjaju i broj korisnika se stalno povećava, ali znam da cijela stvar ide preko udruga osoba s invaliditetom.

Imaš li godinama jednu asistenticu ili se mijenja? Razvije li se s tom osobom neki poseban odnos?

Ja imam istu asistenticu od samog početka, mislim da je to sada već oko 15 godina. Naravno, neki i mijenjaju asistente iz raznih razloga, to je sasvim normalno.

Što se tiče odnosa, on bi trebao ostati isključivo profesionalan, jer korisnici su asistentima, zapravo, neposredni poslodavci, ali jako je teško zadržati takav odnos s nekim tko je po 4 sata uz tebe svaki dan, i to godinama. 🙂

Što se tiče javnog prijevoza – kakva su tvoja iskustva? Kako bi se mogli nedostatci popraviti i  kakve bi prilagodbe trebalo učiniti da javni prijevoz bude manji problem?

Ja bih bio najsretniji da u gradu opet postoji prilagođeni taxi – to je jako kratko trajalo, ali bilo je sjajno. Nažalost, navodno nije bilo dovoljno interesa i to su ukinuli.

ZET-ov kombi prijevoz je super kad se uspije dobiti, no budući da se mora naručiti bar dan unaprijed, nije baš da potiče spontanost. 🙂 I kombiji ne voze noću, naravno.

Što se tiče tramvaja, velik bi korak bio da i na noćnim linijama puste niskopodne. Odnosno, najbolje bi bilo da iz prometa u potpunosti izostave one koji to nisu. A onda obavezno moraju prilagoditi i stajališta, jer sami tramvaji su polovično rješenje. Slično vrijedi i za vlakove.

Na autobuse nemam prigovora, samo da malo pažljivije voze. 🙂

Što je s gradskim ulicama i trotoarima? Jesu li OK? Često vidim da su stupovi rasvjete postavljeni nekako glupo ili su kante za smeće na pločniku, pa si uvijek pomislim da tu nema mjesta za kolica. Je li mi se to samo čini ili…?

Već sam to puno puta rekao, ali ne škodi ponoviti pohvalu – Zagreb je u principu jako dobro prilagođen grad, barem što se toga tiče. Čak i drugdje u Hrvatskoj, bar u mjestima koja sam ja imao priliku posjetiti, situacija uopće nije loša. Naravno, još je puno mjesta za napredak, posebno u starijim dijelovima gradova, no stvar ide na bolje. Osobno, kanta za smeće me još nije preusmjerila ili zaustavila, ali krivo parkiran auto i bicikl jesu. 🙂

Koristiš li kad svoja kolica kao bolid? Imaš li neki vatreni spust? 🙂

Već dugo ne koristim elektromotorna kolica jer su mi obična praktičnija, a ljudi koji me voze nisu baš od akcije. 🙂 Ali dok sam vozio, bilo je svega. Bolje da ne pričam. 🙂

Zanima me tvoje mišljenje i iskustvo s građanima. Znaju li reagirati ili se zakoče? Pomažu li ili su promatrači u određenim situacijama?

Nisam od ljudi koji pamte loše pa ako je i bilo loših stvari, a sigurno ih se našlo (jer ljudi su ipak samo ljudi, i to je sasvim ok), ja tome nikad nisam pridavao važnost. Onda čovjek lako zaboravi.

Kako je meni stalno potrebna pomoć, uvijek imam nekog uz sebe, pa u principu gotovo nikad nisam u situaciji da moram tražiti pomoć sa strane. Ali kad god je, iz bilo kojeg razloga trebalo priskočiti, uvijek se našao netko. A ljudi se često ponude i kad ne treba, što je uvijek lijepo. 🙂

Poštuju li ljudi prednost osoba s invaliditetom dok se čeka u redu, u banci, kod doktora i slično?

Ja u pravilu to ne tražim niti ne očekujem, a mislim da to ljudi vide pa me ni ne puštaju. Dobro, nekad me i puste. 🙂

Jesi li zaposlen? Kakva je situacija na poslu?

Jesam, radim u Udruzi Zamisli, na jednom vrlo zanimljivom i meni dragom projektu kojem je cilj ispitati i izanalizirati kako mlade osobe s invaliditetom u Zagrebu provode slobodno vrijeme, odnosno, kako ga uopće mogu provesti, s obzirom na barijere i sve ostale komplikacije, poput prijevoza i slično.

Na poslu je odlično, super je raditi s mladim ljudima koji pokušavaju unaprijediti život populacije osoba s invaliditetom, poglavito studenata i mladih. Dragoj šefici, ako čita, šaljem pozdrave i poručujem da me slobodno jače upregne. A i ne mora. 🙂

Što bi volio raditi u životu? Imaš li neke želje i planove?

Kad bi se želje ispunjavale, ja bih sad živio u Kaliforniji i radio u nekom od tamo brojnih studija za animaciju i specijalne efekte. Ovako, tu i tamo odradim nešto volonterski ili kao freelancer, iz gušta i želje da budem što bolji u tome. Nažalost, sumnjam da će se ta industrija tako brzo probuditi u Hrvatskoj. No tko zna – možda sam u krivu. 🙂

U stvarnom svijetu, najvažnija stvar u životu mi je Šahovski klub „Stjepan Bosak“ – URIHO, najuspješniji hrvatski klub koji okuplja šahiste s invaliditetom. Preda mnom je mandat od 4 godine i najveća želja i cilj mi je, kao novoizabranom predsjedniku, pružiti odličnim ljudima koje klub okuplja najbolje moguće uvjete, da što lakše ostvare sportske ciljeve i rezultate koje su si sami zacrtali.

Po zakonu i privatne i javne tvrtke koje zapošljavaju 20+ radnika trebaju zapositi i određeni broj osoba s invaliditetom. Znaš li – poštuje li se to pravilo? Imaš li iskustva s tim?

Imam dosta iskustva s tim. Naime, nedavno sam radio i za Mrežu udruga osoba s invaliditetom Dalmacije na projektu Drugo lice invalidnosti, projektu kojem je jedan od važnijih fokusa bilo upravo zapošljavanje osoba s invaliditetom. Nažalost, točnih podataka o uspješnosti, rezultatima zakona nemam pa ne bi bilo korektno ni komentirati, no mislim da je krivo nametati poslodavcima rigidne kvote koje često nisu ni primjenjive u praksi.

Po meni, a mislim da će se mnogi složiti, puno bolje, dugoročno isplativije, te socijalno i društveno korisnije bi bilo poraditi na školovanju i edukaciji, prekvalifikaciji osoba s invaliditetom, kako bi bile konkuretnije na modernom tržištu rada, na kojem prevladavaju poslovi u IT sektoru, što je upravo idealno za osobe s invaliditetom. No, generalno, mislim da i tu stvari idu na bolje, iako svakako ima mjesta za napredak.

U procesu je osnivanje Stranke osoba s invaliditetom. U kojem je to stadiju i kakvi su vam planovi?

O tome ne mogu puno, jer smo stvarno u samom začetku. Ono što mogu reći je da se o tome, zapravo, već jako dugo priča među osobama s invaliditetom, a nas nekoliko je, eto, konačno odlučilo i zakotrljati tu grudu. Iskreno, početni interes nas oduševljava, potpora stiže iz svih dijelova Hrvatske. Mislim da smo pokrenuli super stvar. 🙂

Ukratko, cilj je natjerati politiku da se konačno posveti osobama s invaliditetom i pritom ne tražimo puno. Želimo iste uvjete i istu priliku za dostojan život kao i drugi ljudi. Želimo jednakost i poštivanje naših osnovnih ljudskih prava. Predugo je sustav zapostavljao previše ljudi, do te mjere da su mnogi odustali od svega. Treba ljudima vratiti nadu, to je po meni najvažniji zadatak stranke. Nadam se da ćemo svi zajedno uspjeti u tome.

Ovakva izuzetno pozitivna priča svima bi trebala biti inspiracija i nit vodilja. Ne postoje prepreke i nerješivi problemi ako postoji dobra volja i želja. Damiru želimo puno sreće u ostvarenju svih njegovih planovima i snova.

Komentari