Emocije kao zaraza; jesi li svjesna svog odraza u drugima?

Piše
Brankica Stanić

Apr 09, 2019

Ustanem se nekad grozne volje. Bez nekog posebnog razloga. Jednostavno čim otvorim oči posvuda kao da vidim jedno veliko; Sranje. Mrzim sebe i cijeli svijet.

Možda manjak sna bude kriv, možda neki ružan san kojeg se ne mogu sjetiti, možda to što u Irskoj u ovo zimsko vrijeme svane tek u devet ujutro, možda činjenica da moj četverogodišnji sin čim otvori oči priča kao navijen i zahtijeva toliko toga, a ja ne znam ni kako se zovem dok ne popijem šalicu kave i nisam u stanju napraviti išta, a kamoli udovoljavati njegovim zahtjevima, odgovarati na milijun zašto i kako.
Možda čak imam sasvim opravdan i legitiman razlog za svoj trenutni osjećaj besmisla – u ovoj priči je to manje bitno, više ono što se događa poslije.  

Izvučem se nekako iz toplog kreveta, navučem ogrtač i papuče i krenem put kupaonice dok moj mali egoist protestira što mi je moj posjet wc školjci bitniji od njegovog transformera kojem je tokom noći u krevetu izgubio glavu i sad jadan nije u stanju spašavati svijet…
I iako mi se u mozgu stalno vrti ona rečenica; nije dijete ničemu krivo, negdje otprilike u kuhinji dok njemu pripremam čaj, a sebi kavu, moji živci popuštaju. Udišem duboko i svim snagama se trudim ne doživjeti slom živaca dok on stoji ispred otvorenog frižidera i nije siguran što bi ovo jutro, citiram “njegova buša papala” iako svako božje jutro jede isto.

Uzme jogurt pa ga vrati nazad, uzme šunku, ja krenem rezati kruh – on se predomisli. Sad bi krekere s čijom kutijom moram izvoditi poseban show prije nego iz nje izvadim kreker: moram glumiti da je kutija Megatron (u fazi je opsjednutosti transformerima) i da me napada, a ja (dodijeljena mi je uloga Bumblebee-ja jer je žut kao i moja kosa) ga naravno moram u konačnici pobijediti i izvući od njega krekere. Da napomenem da kavu još nisam ni okusila.

I odradim ja to sve nekako. I budem ponosna što me to malo stvorenje nije natjeralo na nikakav ispad bijesa, no kako naše jutarnje vrijeme odmiče, osjećam promjenu u njegovom raspoloženju; kmezaviji je, razdražljiviji, kao da namjerno traži onu pukotinu kroz koju će se probiti do mene i natjerati me da poludim.
Pitam se što mu je, zašto je baš jutros takav, tražim način da ga oraspoložim jer je naprosto nepodnošljiv kad je loše volje.

I onda shvatim da nije on koji treba podešavanje svojih osnovnih emocionalnih postavki.

Možemo zadržavati za sebe svoje pravo raspoloženje koliko god želimo.
Možemo izgraditi zidine i zidine od pravih riječi, odmjerenih riječi, primjerenih reakcija, no ono što je u nama – to se osjeti.
Ono što osjećamo – to se prenosi, to drugi nesvjesno kupe i postaju naša vjerna kopija.

Zamisli samo koliko bi život bio jednostavniji da smo svjesni svog odraza u drugima, posebice našim bližnjima. Za koliko patnji, nesporazuma i krivih odluka bi bili pošteđeni…

Blog Brankice Stanić možete pratiti ovdje.

Komentari