Jesam li na pravom putu?

Piše
Tatijana Livajić

Jan 14, 2019

Prije nekoliko tjedana mi je moja 15-ogodišnja kćerka rekla kako sam ja – tako uspješna. I kako mi je sve nekako savršeno posloženo u životu. Na prvu sam ostala iznenađena njenim riječima, a onda sam zaključila da me očito ona takvu i vidi i doživljava.

Ono što joj nisam uspjela reći, a što će ona nadam se iz ovog teksta shvatiti je činjenica da mi roditelji često svoje strahove i neuspjehe, pred djecom volimo sakriti. Nekako mislimo kako je u redu da smo savršeni i da imamo baš sve pod kontrolom. Meni je to bilo ok, jer sam mislila, ako pokažem svoju slabost i strah da će se djeca zabrinuti.
Nije na djeci da se brinu već je na djeci da imaju stabilne roditelje. I tako sam težila jednoj slici supermame u očima moje djece… TOTALNO POGREŠNO!

Hana ima 15 godina i vrlo rado bi voljela već sada znati koji je njezin put, koji su njezini talenti, u čemu je odlična, s čime će se kada odraste baviti, općenito kako će njezin život izgledati. Teško je tinejdžeru objasniti kako je gotovo pa nemoguće to što ona želi. Sve i da ima čvrsto zadani cilj, postoji velika vjerojatnost kako će se njezinim razvojem, iskustvima, doživljajima – i ciljevi, odnosno afiniteti mijenjati. Samim tim i odluke koje će donositi. Kako mladoj osobi objasniti da nije poanta priče u cilju, već u putovanju. Kako objasniti da se sa svakom pročitanom knjigom ili upoznavanjem nove osobe, može sve iz korijena promijeniti?
Ja s 15 godina nisam imala cilj. Nisam imala nikakve talente, nisam znala pjevati, plesati, slikati, bila sam dobra, vrlo dobra učenica, užasno sramežljiva i tiha u društvu. Moram priznati da sam se većinu vremena osjećala nevidljiva, a često i glupa. Izuzetno sam sitna, kao patuljčica, pa se ni na nekakav izgled i seksipil također nisam mogla furati. Sad kad se osvrnem na taj period, to je bio potpuni užas. Totalni nedostatak samopouzdanja. Jedino u što sam bila sigurna je da sam marljiva i da sam spremna raditi, učiti iz žarke želje da budem neovisna.

Imala sam neku viziju sebe kao mlade žene koja ne treba pomoć roditelja i koja ne treba pomoć muškarca. Htjela sam biti svoja i što prije se moći za sebe sama brinuti . Znala sam da mi je za to potrebno znanje i škola.
A što, kako i gdje…. pojma nisam imala.
Gimnazija je bila moj izbor jer je nekako „neutralna“ škola u kojoj kupuješ vrijeme. Kupiš dodatne četiri godine kad bi trebala doći ideja s čime se u životu baviti. Najsmješnije je da ni s 18 godina i dalje nisam znala puno više nego li s 15. Odlučila sam se kako za neutralnu srednju školu, tako i za neutralan fakultet. Ekonomija hotelijerstva.
Promislila sam… aha… s tim faksom bih mogla raditi u turizmu, a mogla bih raditi i kao ekonomist … “multipraktik faks“… i još je u drugom gradu, pa ću se maknuti od staraca… vrh… ima li bolje? Nema!

Ono što je najluđe je da ni nakon diplome s 23 godine nisam znala puno više nego s 15.
Vratila sam se iz grada gdje sam studirala i opet otišla, ali sada – u treći grad.
Znala sam da sam ok s brojkama i matematikom, pa bih mogla na tu temu nešto raditi. Zaposlila sam se na kreditima u jednoj maloj štedionici i tu provela genijalnih 6 godina. Što nakon toga??? Budući da mi je rad s ljudima i brojkama ležao, odlučila sam se okušati u banci. U banci sam provela genijalnih 11 godina. Što sad, što nakon banke??? Sad sam već dvije godine u poslu s nekretninama.
Nakon svega ne gledam na sebe kao na luckastu i neodlučnu. Naprotiv!
Za mene je sve ono što mi se događalo i što mi se događa PUTOVANJE.

CIJELI ŽIVOT JE PUTOVANJE…

I SAMO I JEDINO U PUTOVANJU JE I POANTA.

NEMA POGREŠNOG PUTA, SVI PUTEVI SU PRAVI!

Često mi se čini kao da u dupetu imamo GPS koji nas navodi…😊
I samo ga pratimo i vozimo. Skrećemo ulijevo, skrećemo udesno, ulazimo u kružni tok…
I tako dalje. I onda kad ostarimo kažemo… wauuuuu…. koja je to vožnja bila!!!
Hebena…

Tatijana Livajić

Blog Tatijane Livajić možete pratiti ovdje.

Komentari