Nevidljivi ljudi

Piše
Tatijana Livajić

Jan 30, 2019

Jučer popodne uz popodnevnu kavu ulovila me emisija „Potraga“. Volim „Potragu“ iako me redovito rasplače i rastuži. Volim je jer je jedna od emisija koja mijenja stvari. Prenosi iskrene i istinite priče s terena na koje ljudi reagiraju i redovito pomognu.

Jučer je bila reportaža o beskućnicima.
Gledala sam kao hipnotizirana.
Reporterka je razgovarala s nekolicinom i odlazila s njima na mjesta gdje spavaju.
Ne trebam spominjati da su to ruševine, vagoni, prljave odbačene stolice i spužve, tužna slika.
Mnogima je jedino vlasništvo koje imaju pokrivač. Neka jadna deka ili prljavi poplun.
Većina njih je dospjela na cestu zbog bolesti, ostanka bez posla, kredita, a nekolicina zbog kockanja i drugih ovisnosti.
I većini njih ovisnost nije uzrok stanja u kojem su se našli, već samo posljedica.
To ni ne čudi.
Jer koliko je samo snage potrebno za takav život?
Baš svima njima je jako teška noć…
A ono što je gore i od same noći, hladnoće i beznađa jest činjenica da prolazimo pored njih i – okrećemo glavu.
I psa bi pogledali… i neka… a od beskućnika – okrećemo glavu.
Prežalosno, pretužno…
Čovjek koji je živio na cesti, i koji sad ima 800 kn socijalne pomoći, živi u groznoj prostoriji s wc-om u dvorištu, bez tople vode, bolestan, pomaže drugima!
On pomaže! Drugima…
A mi prolazimo i – okrećemo glavu! Njemu i njima…
Sjećam se vremena kad sam doselila u Zagreb. Davnih dana.
Bila sam mlada, a ured u kojem sam radila nalazio se na Trgu Bana Jelačića.
I svako jutro kad bih izašla iz tramvaja, naišla bih na barem jedno romsko dijete koje je prosilo.
Redovito bih iz novčanika iskopala koju kunu i – pružila.
Jedan dan su mi kolegice rekle da to ne radim jer ta djeca novac daju svojim roditeljima koji ih navodno tjeraju da prose. Novac.
Sljedeće jutro mi je opet prišao dječarac i pitao koju kunu rekavši da je gladan.
Odgovorila sam da mu neću dati novac, ali ću otići s njim u obližnju trgovinu i kupiti mu – doručak. Nakon par sekundi vikao je gromoglasno, da se daleko čulo:
KURVO JEDNA!!!
Ostala sam u potpunom šoku.
Možda su i neki od vas to doživjeli… ili barem nešto slično…
Možda su vas takvi događaji i natjerali da – okrenete glavu od onog tko prosi.
I ja sam neko vrijeme prolazila kraj te djece kao da su nevidljiva.
Onda sam ipak shvatila da svatko tko je doveden u situaciju da prosi, nosi neku tešku priču i zaslužuje da ga se pogleda u oči i tretira kao – ljudsko biće. Čovjeka…
Pa čak i onaj moj klinac koji viče „KURVO“ usred trga Bana Jelačića.

Blog Tatijane Livajić možete pratiti ovdje.

Komentari