Pandemija bi nas mogla naučiti da je važno biti – zadovoljan

Piše
Petra Haleš

Apr 06, 2020

Ako ste dosad vjerovali da je uspjeh u poslu i materijalno najvažniji, te da tome treba podrediti sve ostalo, ova bi nas kriza mogla promijeniti te vratiti u fokus prave vrijednosti, tvrdi govornica na TEDx.

“Zovem se Tola Fisher, imam 34 godine i živim neuspješan život. Tako je započeo moj govor na TEDx konferenciji prošle godine, kad sam počela odbacivati naviku da slijedim mitove o uspjehu i učinku koji ima na naš život. Patila sam od bolesti uspoređivanja, pojačane time što stalno vidim na društvenim medijima. Mučilo me pitanje zašto ne živim u vlastitoj kući, zašto ne vozim skupi automobil, zašto ne mogu ‘pokazati’ da sam uspjela u životu i slično”, priča Tola Doll Fisher, blogerica, kolumnistica i spisateljica.

Dodaje kako danas zna da sve to treba promatrati kao detalje o slici bogatog, a ne uspješnog života, no trebalo joj je vremena da to shvati te da bi nas kriza koja vlada zbog pandemije koronom mogla potaknuti da se napokon okrenemo pravim vrijednostima, pišu 24sata.

“Prije nekoliko godina vidjela sam oglas koji kaže ‘iskoristite vrijeme između 18 i 21 sat da biste poboljšali učinkovitost između 9 i 17 sati’. Mnoge obitelji nekad su se suočavale s preporukama da bi – ako žele poboljšati svoje blagostanje – trebale učiti u večernjim satima ili noću, što se predstavljalo kao potreba koju bi trebalo prihvatiti cijelo stanovništvo. Produktivnost se cijelo vrijeme isticala kao nešto što se može poistovjetiti s uspjehom, a sad se sve mijenja”, kaže Tola Doll Fisher za HuffPost.

lllp

U ovom trenutku okrećemo se samoizolaciji i socijalnoj distanci. Užurbana energija koja nas je hrabrila da se ‘uzdignemo i borimo’, kako bismo živjeli uspješan život, ne može doći do izražaja kad djeca sjede kod kuće i uče, a vi s kolegama telefonirate da dogovorite neki posao, dok menadžeri inzistiraju na kolegiju putem Skypea jer im se čini da je to dokaz da nešto zaista i radite, kaže autorica.

“U mojoj djevojačkoj školi učili su nas da možemo biti sve što poželimo. Zahvalna sam na obrazovanju koje sam stekla i na šansi da živim svoj djetinji san da budem pisac. Ali uvjeravanje da možemo biti sve što želimo i imati sve što želimo uskraćuje nas u tome da prepoznamo kako ‘imati sve’ i nije nužno pravo mjerilo uspjeha. Nijedan savjet školskih savjetnika nije podrazumijevao da bismo se mogli pripremiti za karijeru čistačice, njegovateljice, pa čak ni za to da ćemo jednom biti majke. Na to se jednostavno gleda kao na tradicionalnu ulogu žena, a iako to često ne priznajemo, uloga nije laka”, upozorava Tola Doll Fisher.

Nedavno se i samoprozvana ‘kućanica’ Alena Pettitt suočila s iznenađenjem nakon što je na televiziji pričala o tome zašto je dobrovoljno prekinula karijeru u marketingu, kako bi postala domaćica. Na svom blogu ‘The Darling Academy’ ona kaže: ‘Nemojte me krivo shvatiti, vječno sam zahvalna na feminizmu i hrabrim ženama koje su se prije mene borile da bih ja imala pravo glasa. No, to im ne daje dozvolu da mi kažu da mogu biti ono što želim biti, ali nije dovoljno ako želim ostati kod kuće i odgajati svoju djecu i brinuti se za supruga i dom’.

“Oni koji su danas prisiljeni cijeli dan ostati kod kuće s djecom shvatit će, možda više nego ikada prije, da je roditeljstvo nešto što je teško ako se time bavite puno radno vrijeme. A nekima, poput Alene, to može biti i važnije od rada izvan kuće”, kaže Tola Doll Fisher.

Dodaje kako je, kad je vlada objavila plan za zaustavljanje širenja korona virusa, osnova tog plana bilo zaustavljanje izdavanja viza niskokvalificiranim radnicima, kao što su njegovatelji, osoblje u trgovini i čistači. Ironično, veliki dio našeg uspjeha u ovom nesigurnom vremenu oslanjat će se na ovu nekad zlostavljanu skupinu ljudi, smatra ona.

“Zajednički pljesak na prozorima za liječnike koji se održao 26. ožujka ove godine bio je najveći primjer zajedništva kakav Velika Britanija nije vidjela dugo i čini mi se da ćemo svi iz ove krize izaći uz velike promjene. Naše djelovanje više nije toliko određeno voljom da se pokazujemo pred prijateljima, barem ne odmah. Sve više se nadamo da ćemo jedino određivanje prioriteta i okretanje njima biti puno važnije. Nakon ove izoliranosti, individualističke težnje neće više imati smisla toliko kao naši odnosi s obitelji, prijateljima, susjedima, kao doprinos zajednici”, uvjerena je T.D.Fisher.

“Možda je ovo vrijeme da izgradimo vlastite priče o uspjehu. Zapitajte se što bi vas učinilo ponosnim i razmislite o tome čak i ako je riječ o nečem za što nitko drugi ne zna o vama. Osjećaj samozadovoljstva pokazatelj je uspjeha koji ne bismo trebali zanemariti. Kako smo na neko vrijeme ‘zaglavili’ u zatvorenom prostoru, imamo puno mogućnosti da to potražimo u vlastitoj svakodnevici. I možda nas upravo to može odvići od potjere za ‘uspjehom’ koji to nije, te okrenuti prema životu na koji ćemo biti istinski ponosni”, zaključuje autorica.

Komentari