Studentski Safari duha Ane Bučević

Piše
x-ica tim

Sep 03, 2018

Drage studentice i studenti, od trenutka kada smo na našem portalu najavili suradnju s najboljom motivacijskom govornicom s ovih prostora Anom Bučević, na našu je mail adresu krenuo pravi tsunami vaših pitanja.

No, to je i jedan od razloga zbog kojega Ana, usprkos velikoj želji, neće biti u mogućnosti odgovoriti na svako vaše pitanje, već na četiri koja će svaki tjedan birati uredništvo naše redakcije, vodeći se kriterijem da je riječ o problemima koji, kao po nekom nepisanom pravilu, muče veliku većinu vas mladih.

U nastavku vas očekuje poker prvih odabranih pitanja i Anini odgovori.

Draga Ana, potrebna mi je mala pomoć. Krenuo mi je ispitni rok i vrlo sam uplašena, hoću li položiti ispite i steći uvjet za treću godinu. Na ispitu se uvijek zbunim i uplašim. Trenutno mi je teško razmišljati pozitivno. Kako da promijenim način razmišljanja i malo se opustim?

Radujem se Vašem odgovoru, unaprijed hvala. 

Svaki oblik straha u sebi izazivamo mi – svojim mislima. Strah koji osjećaš dok misliš na ispite, krije se u tvojim mislima i scenariju da nećeš položiti ispite i tako steći uvjet za treću godinu. Strah je također uzrokovan i izlaskom iz sadašnjeg trenutka. Nije uvjet misliti pozitivno, ako ne ide, ali nemoj misliti ni negativno. A, ti upravo tako misliš. Čim osjetiš strah, to je znak da smišljaš scenarije koji ti se ne sviđaju, točnije da nisi prošla ispite i da nećeš upisati treću godinu. Upamti: upravo te veliki broj takvih misli paralizira na ispitu. Kako ih promijeniti?Promjena načina razmišljanja postiže se vježbanjem stanja bez misli.Dakle, svaki puta kada te uhvati strah, prvo osvijesti na što si mislila, pa ćeš se uvjeriti da su upravo negativne misli uzrokovale tu emociju straha.Zaustavi ih tako da staviš fokus na disanje.Naprosto broji svoje izdahe kako bi osvjestila do kojega broja možeš doći, a da ostaneš potpuno prisutna u sadašnjem trenutku. Tada će, vjeruj mi, strah nestati, jer je nestala misao. Ponavljaj ovu vježbu svaki puta kada osjetiš strah. Što ćeš ovu vježbu češće prakticirati, sve će ti manje vremena trebati da prekineš te negativne misli. Na mom kanalu Safari duha na Youtube-u pogledaj video koji će ti zasigurno koristiti: „Kako što prije zaustaviti negativne misli“. Čim naučiš kontrolirati misli, postat ćeš opuštenija. A, za to je ipak potrebna vježba i praksa. I, naravno, koliko ti to bude prioritet, toliko ćeš to i svakodnevno prakicirati.

Draga Ana, kao što i sami znate, puno je strogih profesora, ali mene zanima možete li mi pomoći po pitanju treme koja je u meni prisutna sve dok ne izađem na usmeni ispit pred profesora. Budući me jaka trema hvata već kod kuće, to me jako nervira. Usprkos činjenici da sam sve super naučila, u meni je trema sve do trenutka kada me prozovu. A, onda, kao da mi se svi mišići opuste postajem skroz drugačija. Znate li zašto mi se to događa i kako se toga riješiti? 

Pozdrav i šaljem puno poljubaca!

Razlog tvoje treme krije se u mislima koje se odnose na tvoje profesore. Negativnim mislima o njima, sama sebe isprepadaš i izazoveš strah. Promijeni pogled na takve profesore. Ukoliko pričamo o strogoći koja traži potpuno ispunjavanje i točnu izvedbu onoga što profesor želi, jednostavno reci sama sebi: “ Ovaj profesor mi želi dobro. On želi da ja imam znanje i želi da budem stručna u onome što on predaje. Za njega je njegov predmet iznimno važan i želja mu je da ga i ja cijenim.“ Ovo čak i ne mora biti točno, ali fokusiraj se na svoju emociju dok budeš na ovaj način gledala na takve profesore. Vremenom će se tvoj pogled na njih potpuno promijeniti. A vjeruj mi, kada mi sami promijenimo pogled na nešto i to nešto se, mijenja. Ako si mišljenja da je profesor bezrazložno strog, shvati sljedeće: svaki „napad“ na drugoga je poziv u pomoć. Pa bio to i profesor na fakultetu. Jesi li ikada pomislila da su i profesori koji ti predaju, također ljudi od krvi i mesa, s emocijama, strahovima, suzama i radostima koje vi studenti ne vidite. Nikada ne znaš što se nekome od njih događa kod kuće. Je li nekome od njih, njihov voljeni u bolnici, imaju li financijskih problema, kakve odnose imaju u braku ili s djecom. Pokušaj o tome razmišljati na ovaj način. Svoje profesore percipiraj kao i sve druge ljude oko sebe. Nisu oni Bogovi. Oni samo imaju malo više znanja, od vas studenata, u predmetima koje predaju. Ali, izvan fakulteta, vjeruj mi, ti isti profesori imaju iste probleme i životne situacije kao i svi drugi, “obični ljudi”. No, što su „lošiji“ prema studentima, to su njihovi problemi i situacije u privatnom životu veći. Zapamti to. A, kada to osvjestiš i shvatiš, tada ćeš prema njima početi osjećati empatiju. Ne više strah, već razumijevanje. A, upravo ga takvi najviše trebaju. Dakle, prestani se bojati profesora, počni ih razumjevati. Vjeruj mi, svjedočit ćeš nevjerojatnim promjenama. 

Draga Ana, nedavno sam završila fakultet, dobila posao u struci, ali sam pred završetak studija shvatila da to nije ono što volim (i sada mi odlazak na taj posao koji je u mojoj struci, predstavlja pravo – mučenje). Shvatila sam da je jedino čime bih se željela baviti u životu fitness. Posao u struci prihvatila sam zbog novca koji će mi osigurati upravo, tečajeve za fitness. Nitko me, od najbližih, pa čak i mojih prijateljica u ovome ne razumije i ne podržava. Kažu mi da sam luda. Znam da sam i ovaj posao manifestirala, ali ne znam kako ustrajati na svom putu da budem fitness trenerica.

Draga, nisam li ti upravo ja primjer i pravi odgovor na ovo tvoje pitanje!? Po struci sam profesorica kineziologije, a životni poziv me odveo u sasvim drugom smjeru. Nisam niti ja imala podršku svoje okoline, ali sam znala da mi ona ionako neće biti potrebna kako bi ostvarila svoj san i radila ono za što sam svim svojim bićem osjećala da sam rođena. Sve ono što si dobila fakultetom nitko ti nikada neće moći oduzeti i uvijek se tome možeš vratiti. Ali, raditi ono što voliš i za to još biti i plaćena, vjeruj mi san je svakoga čovjeka. Samo se mnogi to ne usuđuju. Želim ti da ustraješ na svom putu i pokažeš svojim uspjehom svima da je tvoj izbor bio ispravan. Ako dopustiš drugima da utječu na tebe, na kraju ćeš biti jedna od onih koji do kraja života rade ono što ne vole. A, to je samo životarenje, a ne život. Takvi uvijek na kraju svoga životnoga puta žale što nisu imali hrabrosti krenuti u smjeru svojih snova? Nemoj biti jedna od njih! A, kada ti ljudi kažu da si luda, to, vjerovala ili ne, uopće nije loše. To je samo još jedan znak da te ne razumiju i dokaz da si drugačija od većine i prosjeka. Nije li to itekako dobar znak? Ljudima je ludost ono što se oni sami nikada ne bi usudili napraviti. Ovo ti piše jedna od onih kojoj su nerijetko mnogi govorili da je luda, a koja danas živi život vrijedan življenja. Od srca to želim i tebi.

Poštovana Ana, zaista bih voljela da mi odgovorite na moje studentsko pitanje. Studiram na univerzitetu u Novom Sadu. U tijeku studija gotovo tri godine nisam položila niti jedan ispit, a jedan od ključnih razloga su bili moji zdravstveni problemi. Sada sam apsolvent i ostalo mi je još desetak ispita, ali osjećam nevjerojatnu grižnju savjesti, pa i sramotu jer ću uskoro navršiti 28 godina, a još nisam diplomirala. Uz to osjećam i veliki pritisak okoline, te anksioznost i odbojnost prema učenju. Nisam nikada zamišljala da ću u ovim godinama i dalje biti student, jer sam u osnovnoj i srednjoj školi bila vrlo uspješna učenica. Većina iz moga društva je odavno diplomirala, a ja imam osjećaj potpune blokade. Što mi je za činiti?

Tako bi voljela da mi odgovorite. Veliki pozdrav! 

Grižnja savjesti je znak da nisi u sadašnjem trenutku, već si mislima u prošlosti. I ti tu svoju prošlost dovodiš u sadašnjost. Prvo, prihvati činjenicu da prošlost više ne postoji. Postoji samo sadašnjost i sve što ćeš napraviti, napravit ćeš sada. A, hoćeš li zbog svoje prošlosti i onoga što jesi ili onoga što nisi učinila, postati ogorčena ili bolja, ovisi jedino i samo, o TEBI! U prilog ti itekako ide činjenica da je razlog zbog kojega nisi redovito polagala ispite bio zdrastveni, a zbog toga stvarno, ne trebaš kriviti sebe. Dakle, razlog tvoga zostatka u studiranju je bio zdrastveni, a ne ljenost ili nešto drugo. Pa, tko ima pravo kriviti te zbog toga? I, zašto ti onda kriviš samu sebe? I, što ako ćeš uskoro navršiti 28 godina? Poznajem mnoge osobe koje su diplomirale i u 40-ima. I, molim te, što prije se prestani uspoređivati s drugima. Kakve veze ima s tobom netko tko je već diplomirao, a ti nisi? Možeš biti uspješnija u svom poslu i životu kada diplomiraš s 35, od nekog tko je diplomirao s 25 godina. A, zašto se ne upitaš, što bi bilo da si sama na ovome svijetu, pa da se nemaš s kim usporediti? Tada bi ti bilo potpuno svejedno što ćeš uskoro navršiti 28 godina, jer ne bi mogla gledati s koliko su godina drugi završili fakultete. Draga, molim te, gledaj samo na svoj život. Pusti druge da idu svojim putem. Ti idi svojim. Usporedba i dovođenje prošlosti u svoju sadašnjost uzrok je velikog broja frustriranih ljudi. I, da, za kraj, upamti da u životu nikada nije kasno. Znaš kada je kasno?  Kasno je samo kada odustaneš…

Svima koji ste poslali pitanja našoj Ani zahvaljujemo, a Vas koji niste, pozivamo da ih pošaljete na našu mail adresu: urednistvo@x-ica.com.

Ukoliko ovaj tjedan niste dobili odgovor na svoje pitanje možda ono bude među onima koje ćemo objaviti na našem portalu idućega ponedjeljka.

Draga Ana, veliko hvala u ime redakcije xice i svih naših studentica i studenata kojima su Vaši mudri odgovori dragocjeni!

Pozivamo vas na prvi X-ica FEST


 

Komentari