Svemoguća Ivana Vinko

Piše
Nikolina Oršulić

Oct 15, 2015

Ivana Vinko, jedno od poznatih lica iz studentskog doma Cvjetno naselje, otkrila nam je kako studira, kreće se, tipka seminare i nabavlja literaturu osoba koja se umjesto na vid oslanja na bijeli štap i četveronožnog prijatelja.

Ivana Vinko upisala je studij informacijskih znanosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka preddiplomskog studija, nastavila je studirati informacijske znanosti i iz ljubavi prema knjižnicama, upisala je bibliotekarstvo i muzeologiju što će ubrzo diplomirati. Ova vrijedna studentica iz Murskog Središća, odlučila je prošle godine završiti i diplomski studij sociologije, odabrala je nastavnički smjer, a uz to je upisala i pedagogiju.

Osim što na veliko studira, Ivana radi preko studetskog servisa u Hrvatskoj knjižnici za slijepe. Tamo je odrađivala praksu tijekom studija. Na petoj godini počela je obrađivati knjige, odnosno upisivati zvučne knjige i knjige na crnom tisku u katalog za korisnike.

S lakoćom sam to odrađivala jer govorni program koji koristim za kompjuter radi s tim programom za obradu knjiga. Upisivala sam u katalog osnovne podatke o knjigama i njihov kratak opis. Kad sam odradila praksu, zvala me ravnateljica da mi kaže kako to jako dobro radim i zamolila me da im pomognem preko ljeta oko obrade knjiga na crnom tisku. Pristala sam, ali sada radim povremeno zbog obaveza na faksu.

Korištenje računala

Život u današnjem svijetu nezamisliv je bez tehnologije, osobito bez računala. No, jedna od njegovih karakteristika je sučelje koje smo svi naviknuli koristiti oslanjajući se na vid. Uvjereni kako postoje razne aplikacije i programske podrške za one koji se ne mogu osloniti na osjet vida, pitali smo Ivanu koristi li se računalom i kako to funkcionira.

Naravno da se koristim računalom, sve radim preko tipkovnice jer s mišom ne mogu raditi. Problem mi zadaje jedino grafičko oblikovanje, na primjer, kad pišem seminar u Wordu, treba mi pomoć oko oblikovanja teksta, a isto je i kad radim PowerPoint prezentaciju, trebam uskladiti boje, dodati slike pa onda nekoga moram zamoliti da mi malo uskoči i pomogne oko toga.

Imam na računalu govornu podršku, zapravo govorni program JAWS koji izgovara sve što piše na ekranu. Pomoću njega čitam literaturu za ispit, vijesti na internetu ili novosti na Facebooku.

Pitali smo ovu ambicioznu 28-ogodišnjakinju radi li program u obrnutom smjeru, odnosno pretvara li njezine riječi u tekst, ali JAWS nije taj tip. On više voli pričati.

Nabavljanje stručne literature

Nabaviti literature ponekad je prava drama, stoga nas je zanimalo kako stvari stoje kod Ivane, postoji li stručna literatura koja joj je potrebna na brajici.

U osnovnoj školi sam imala dosta knjiga na brajici, u srednjoj manje, a na faksu skripte i ostalu literaturu kopiram u fotokopiraoni, a nakon toga ih moram odskenirati što mi oduzima više vremena nego ostalim studentima. Kad sve skeniram, govorni program mi sve pročita.

No, poteškoća se javlja kada su knjige podcrtane markerima ili pošarane jer tada skener ne prepoznaje normalno znakove, već prikazuje neke hijeroglife. Stoga, Ivana apelira na sve studente i korisnike knjiga iz knjižnice da ne podcrtavaju ništa i ne šaraju po knjigama.

Najveći je problem što ljudi podcrtavaju knjige, a skener ne prepoznaje ništa što je rukom napisano jer onda program stvara čudna slova i brojke, nemoguće za čitanje. Tako da se apelira na sve učenike i studente da se to ne rade jer nam to stvarno otežava. Na primjer, tražila sam za diplomski rad jednu knjigu iz muzeologije u tri knjižnice. Što je najgore, svaka knjižnica imala je jedno tri-četiri primjerka, ali svaka je bila podcrtana. Srećom, sve je manje takvih knjiga, ali problem i dalje postoji.

Dakle, dragi naši čitatelji, nemojte ostavljati svoj trag na knjigama iz knjižnice, ali to ionako već odavno znate.

_MG_4758

Izazovi na fakultetu

Iako smo očekivali da će se sigurno imati mnogo toga za reći što se tiče izazova koje predstavlja pohađanje predavanja na fakultetu, Ivana nas je iznenadila.

Filozofski fakultet je stvarno dobro prilagođen – imamo učionicu za osobe s invaliditetom gdje su asistenti koji su uvijek spremni pomoći, tamo postoji i računalo s govornom podrškom, skener. Ma zaista sve što nam treba.

Ivana nam se ipak požalila da joj je najmučniji dio posla ispunjavanje obrazaca za upis godine.

Meni je najveći problem ispunjavati obrasce za upis, nekada ih je hrpa i ne mogu uvijek naći nekoga tko će mi ti popuniti. Moram uvijek nekoga moliti da mi pomogne, a svi imaju svog posla i svojih papira za popuniti. Gospođe u referadi imaju puno stranaka i puno posla kad su upisi, u pet dana sve treba biti gotovo i velike su gužve.

Zanimalo nas je smatra li upravo to najgorom obavezom stoga što joj je mrsko tražiti pomoć i što ona misli o tome da joj netko samoinicijativno priđe na zebri i pomogne joj prijeći ulicu.

Neki slijepi ne žele prihvatiti pomoć, ne znam iz kojeg razloga. Ali savjetujem da ako netko treba pomoć, neka pita. Vjerujem da će većina prihvatiti pomoć ako shvate da im je to potrebno. Nažalost, neki smatraju da je nuđenje pomoći njima uvreda. Ako mi treba pomoć pri prelasku ceste, prihvatit ću je. Ponekad je jednostavno pomoć neophodna. Na primjer, kad ne radi semafor ili nam je prostor nepoznat.

Pas vodič

Ivana se najčešće kretala uz pomoć svog psa vodiča Lale na kojeg je izuzetno ponosna jer je zasad jedini njemački ovčar – vodič u Hrvatskoj. Lala je sada umirovljena jer se u životu naradila, a Ivana je osobito sretna i zahvalna što ju je njezina obitelj mogla udomiti pa i dalje svoje slobodno vrijeme može provoditi s njom. Pitali smo je kako je to voditi psa na faks? Je li ikada bilo problema?

Ljudi su se navikli. Ja dođem na faks, pas legne ispod klupe i spava. Nema problema. Svi su je dobro prihvatili. Tajnica na faksu je znala donijeti vode za Lalu, a nisam je ništa tražila. Profesori su mi rekli da mogu izaći usred predavanja ako nešto treba. Prošećemo u pauzi, obavi što treba i odmara. Lala je malo rezerviraniji, zatvoreniji pas i meni to super odgovara.

Lala zna 50-ak komandi (lijevo, desno, stepenice…) i Ivani omogućuje da se puno brže i sigurnije kreće, a pravi joj i društvo (sada nešto rjeđe). Evo što još Ivana kaže o svom dugodlakom njemačkom ovčaru:

Kad sam s Lalom, nisam sama. Ljudi mi više prilaze i lakše komuniciraju sa mnom. Aktivnija sam sa psom. Koliko god ružno vrijeme bilo, moram izaći i prošetati je. Više se krećem i više se družim.

Primijetili smo da nam Ivana pričajući o psu nije spomenula nijednu manu. Kad smo je zamolili da nam kaže koje bi to mane bile vezane uz psa, zanimljivo je što nam Ivana nije ponudila odgovor poput treba ga voditi u šetnje, kupovati mu hranu, igrati se s njim. Rekla nam je da treba biti svjestan da pas može biti bolestan i na vlastitu primjeru objasnila koliko je teško organizirati prijevoz i nositi se sa stresom kada je potrebno psa voditi veterinaru na operaciju. Njezin odgovor nas je dirnuo jer se iz njega iščitava velika ljubav prema četveronožnom prijatelju.

 

Što slijepim studentima u Zagrebu najviše nedostaje?

Htjeli smo saznati iz prve ruke što slijepim studentima u Zagrebu najviše nedostaje, stoga smo zamolili Ivanu da nam odgovori na to pitanje. No, pitanje je ipak malo preopćenito i, kako kaže Ivana, to ovisi od osobe do osobe, a možda i do fakulteta.

Možda nekima nedostaju određena pomagala, njih se može dobiti preko doznake na HZZO-u. Nekima kretanje predstavlja problem, nekima skeniranje. Meni osobno nedostaje Braillev redak (op. a. sve što piše na ekranu pretvara u brajicu), ali mnogo slijepih osoba ne  zna brajicu i to im ne bi koristilo. Meni je uvijek lakše učiti na brajici, a sad sam prisiljena to raditi pomoću govornog programa jer nemam ništa što bi sve to pretvaralo u Braillevo pismo. Navikla sam se sad već učiti tako.

Pozitivnoj Ivani nije problem svemu se prilagoditi. Voli otići u kazalište, pod uvjetom da predstava nije previše vizualna, kako ona to kaže, voli se podružiti s prijateljima, a prije godinu dana počela je trenirati pikado u Savezu slijepih.

Jedina razlika je što taj pikado izgovara bodove koje pogodimo. Meni je to jako zanimljivo. Nije neki naporan sport, ali nekako se opustim i zabavna je ekipa. Još sam početnik, nisam ni najgora ni najbolja. Prva dva idu na natjecanja, voljela bih nekada biti među njima, nadam se da ću uspjeti.

Naša pričljiva sugovornica završila je i tečaj talijanskog jezika u trajanju od 8 semestara, a kratko je pohađala i tečaj plesa.

Ivana je pravi dokaz da se sve može kad se hoće i s ponosom ćemo navijati za nju da ubrzo ode na natjecanje u pikadu, da diplomira sve što je upisala, da je zapadne što manje pošaranih knjiga, da u katalog unese još puno, puno knjiga, da joj pas bude što rjeđe bolestan i da nikad ne izgubi elan te da zauvijek ostane ovako svemoguća!

Samo naprijed, Ivana!

15. listopada obilježava se Međunarodni dan bijeloga štapa kojim se slave postignuća slijepih osoba, ali i simbol sljepoće te neovisnosti slijepih, bijelog štapa. Također, obilježavanjem ovog dana društvo se želi osvijestiti o problemima slijepih osoba. Dan bijeloga štapa obilježava se od 1964. godine zahvaljujući američkom predsjedniku Lyndonu Johnsonu, a Hrvatska ga je počela obilježavati 1996. godine. 

Komentari