Izgubili smo se na Sljemenu i bilo nam je savršeno

Piše
Domagoj Vušak

Sep 14, 2015

U subotu je na zagrebačkom Sljemenu održan završni dan 41. INA Delta rallyja. Nakon prvog dana natjecanja, koji je održan ispred Upravne zgrade INA-e, najbolji hrvatski, ali i poneki svjetski vozači suočili su se s nizbrdicama i zavojima Medvednice, a veliki broj gledatelja i lijepo vrijeme upriličili su ovaj spektakl iznad Zagreba.

Kako bismo uhvatili nekoliko kadrova i napravili priču iz prve ruke, krenuli smo put Sljemena. No, automobil smo morali ostaviti kod šestinske crkve, pa smo krenuli pješke. I tu kreće naša avantura.

Ugledavši veliku količinu ljudi, netipičnu za šetnju Sljemenom, shvatili smo da je naša odluka da prisustvujemo reliju bila ispravna. No, na ulazu u stazu dočekala nas je policija.

– Ne možete po cesti, morat ćete po šumskoj stazi – rekli su nam čuvari reda.

Bezpogovorno smo prihvatili sugestije dvojice policajaca, no pitali smo ih kojim putem da idemo i koliko će nam vremena trebati.

– Idite desno kroz šumu prema Kraljičinom zdencu. Za desetak, najviše petnaest minuta ste tamo – objasnili su nam policajci.

Krenuli smo kroz šumu, pješčanim puteljkom koji je uglavnom bio prohodan, no bilo je trenutaka kada smo mislili da nismo na pravom putu.

Nakon desetak minuta hodanja kroz šumske puteljke, drvene mostove i prateći potok čuli smo automobile koji su s gasom do daske prolazili negdje u daljini. Shvatili smo da je utrka počela, no put prema cesti nismo mogli pronaći.

Hodajući dalje po putu, naišli smo na nekoliko puteljaka koji se odvajaju od glavnog puta. Jedan od njih išao je prema cesti. Odlučili smo krenuti tim uskim, zaraslim i neuglednim putem prema cesti kako bi napokon uhvatili nekoliko kadrova sljemenskog relija.

No, kada smo došli do ceste shvatili smo da smo prošli tek nekoliko desetaka metara cestovnog puta, pa smo se odlučili vratiti dublje u šumu kako bi došli do višeg dijela ceste i kako bi imali bolji pogled.

No, vraćajući se uskim, zaraslim i blatnjavim putevima samo smo sve dublje ulazili u šumu tražeći put koji bi nas odveo prema cesti. Hodajući šumom, s lijeve strane smo gledali automobile kako jure jedan iza drugog. I, moram priznati, zaista smo imali dobar pogled. Međutim, i dalje nismo bili na stazi. Automobili su prolazili, utrka se bližila svome kraju, a mi smo i dalje bili usred šume, hodajući po nepreglednim blatnjavim putovima.

Malo po malo, hodajući i desetak puta duže nego što su nam policajci s početka priče rekli, stigli smo do željenog mjesta gdje smo mogli uslikati par fotografija i “uhvatiti” doživljaj sljemenskog relija. No, shvatili smo da ljudi s ogromnim osmijesima hodaju po stazi i prepričavaju doživljaje. Trebalo nam je desetak minuta da sami sebi priznamo da smo zakasnili na završnicu INA Delta relija.

Sjeli smo u sljemenski kafić, popili sok i slušali priče onih koji su gledali utrku. Bilo je zaista zanimljivih priča, različitih interpetacija i znalačkih konstatacija. No, iako smo zakasnili na ono po što smo došli, osjećao sam se nevjerojatno dobro. Shvatio sam koliko nas je šetnja u prirodi natjerala na neke prirodne porive i napunila nas energijom. Iako smo bili umorni od hodanja, duša nam je bila puna.

I tako smo, lutajući šumom u potrazi za INA Delta relijem, shvatili ljepote zagrebačkog Sljemena i onog što šetnja nepreglednim zelenim puteljcima nudi. To je ono što niti jedna tehnologija nikada neće moći. Ispuniti dušu srećom…

No, na kraju smo ipak uspjeli uslikati i jedan automobil koji je sudjelovao na INA Delta reliju. Doduše, bilo je to nakon utrke, na kolima vučne službe.