EuroBasket: volonterski uspjeh 2

Piše
Daria Bićanić

Sep 15, 2015

Sportska prvenstva oduvijek okupljaju ljude koji nakon utakmica i osvojenih medalja svojih reprezentacija postaju još jači sportski fanatici, rađa im se sportski duh, želja za uspjehom svog naroda.

Svi ti osjećaji koje u nama izaziva uspjeh naše reprezentacije, ili neuspjeh, ne bi bili mogući bez dobre organizacije samih događaja. Volonteri su samo dio mnoštva ljudi zasluženih da prvenstva prođu u najboljem redu i bez većih grešaka.

Fran nam je otkrio da uspješno obavljen posao nekad zna ovisiti i o snalažljivosti, a od Marine i Veronike smo doznali da se uz sate i sate provedene na nogama uvijek stigne zabaviti i učiniti si posao zanimljivim i zabavnim.

Srednjoškolka Mirta Augustinov, EuroBasket će najviše pamtiti po divnim ljudima koji su obogatili ovaj događaj.

Turnir ću najviše pamtiti po divnom novom iskustvu, i naravno, po predivnim ljudima koji su ga ispunili.

Volonteri su bili podijeljeni u nekoliko sektora – preusmjeravanje gledatelja na tribinama, pomoć na terenu, sport, mediji, domaćini repkama. Mi mediji smo bili najvrjedniji (šalim se malo). Rekla bih da su domaćini repkama, odnosno atašei bili najvrjedniji jer su morali biti 24 sata na dan dostupni svojim repkama i bili su izloženi velikom stresu.

Ne znam koji mi je košarkaš najbolji, ali mišljenje mog brata Stjepana je da je najbolji igrač EuroBasketa Antetokounmpo.

Većina volontera bila je iz Hrvatske, ali među našim volonterima bila je i jedna Grkinja, Katia Kyrana, volonterka koja je dan i noć provodila u Areni i bila uvijek na raspolaganju.

Pa da krenem! Da sam u Zagreb došla kao navijač, vjerojatno bih ga najviše pamtila po utakmicama i igračima. Ali ovako, kao volonteru, ovaj EuroBasket mi je bio poseban s puno smiješnih trenutaka i napornog rada kojeg smo imali tijekom prvenstva, ali i prije samog početka. Toga ću se najviše sjećati, i naravno, divnih prijatelja koje sam tu stekla.

Zagreb je predivan grad. Stvarno mi se sviđa jer je uvijek čist, ima prekrasne zgrade, pruža osjećaj sigurnosti i danju i noći te je pun zelenila. Ali da budem iskrena, ono što Zagreb čini posebnim za mene jesu ljudi.

Katia, sretnica koja ima nekoliko slika s jednim od najzgodnijih košarkaša – Printezisom, prokomentirala je svoju repezentaciju koja je pobijedila Hrvatsku u drugoj utakmici skupine C.

Mislim da imamo dobre šanse za osvojiti medalju ako malo poboljšamo svoju igru. Roster nam je pun velikih igrača…i naravno, zgodnih.

Uz Katiju i Mirtu, svoje dojmove s nama je podijelio i student Luka Šprljan koji je tijekom igranja u Areni često bio izloženim “udarcima” od strane ženskog dijela volontera.

Moji dojmovi s EuroBasketa. Apsolutno je primjetna neorganiziranost. Ljudi itekako znaju navijati, no oni koji su i željeli navijati bili su raspršeni diljem dvorane. Trebalo je organizirati sektor ili dva koji bi se označili kao “navijački” i prvo bi se ulaznice za te sektore ponudile navijačkim skupinama poput Tornada, Funcuta ili zagrebačkih Smogovaca pa tek onda ih pustiti u slobodnu prodaju. Na taj bi se način grupirali svi oni koji žele navijati i praviti buku tijekom cijele utakmice.

Na svim pet utakmica bio je prisutan samo jedan bubanj dok su recimo Slovenci ili Grci imali dva-tri što je činilo veliku razliku. Arena je velika dvorana i ne mislim da je problem što je ostalo tisuću ili dvije praznih stolica.

Lukino mišljenje je da košarka u Hrvatskoj nikad neće imati status kao nogomet, ali svejedno će ovo košarkaško prvenstvo pamtiti po velikom broju sjajnih ljudi koje je imao priliku upoznati.

Košarka kod nas nikad neće imati isti status kao nogomet. Rijetke su države u kojima je košarka popularnija od nogometa. Za popularizaciju košarke potrebno je puno više sustavnog rada od jednog EuroBasketa ili eventualno jedne medalje. Dobra organizacija, iskren odnos s navijačima, afirmacija mladih i dobra medijska popraćenost ključ su razvoja košarke. Uz to sve potrebni su i dobri rezultati klubova i reprezentacija jer smo mi ipak nacija koja najviše voli uspjeh.

Kao volonter sam se prijavio slučajno dok sam preko internet stranice tražio informacije o kupnji karata. Svidjela mi se ideja da vidim iznutra kako izgleda organizacija jednog velikog natjecanja. Uostalom, to je prilika koja se pruža jednom u mnogo godina.

EuroBasket ću najviše pamtiti po tome što sam imao priliku biti blizu zvijezda ovog sporta. Upoznao sam mnogo sjajnih ljudi, od volontera i njihovih koordinatora, preko novinara do samih sportaša. Iznenadila me pristupačnost i otvorenost mnogih od njih.

Među najmlađim volonterima, našla se i Sara Dožai, velika obožavateljica sporta pod obručima.

Prvenstvo ću pamtiti po ljudima koje sam upoznala, ali i po mogućnosti da utakmice gledam izbliza. Organizacija je bila dobra iako je bilo puno tehničkih pogrešaka, pogotovo s printerom koji se stalno kvario. Mislim i da su ljudi mogli biti bolje raspoređeni jer dok su neki imali hrpu posla, drugi nisu ništa radili.

Košarkaški broj jedan za mene su definitivno Bogdanović i Printezis.

A što će Sarinoj prijateljici, Dori Montani najviše ostati u sjećanju.

EuroBasket ću najviše pamtiti po svim ljudima koje sam upoznala i po radnim navikama koje sam po prvi put morala koristiti. Radila sam u medijskom sektoru i radila sam sve pomalo. Organizacija je bila solidna, iako mislim da na ovako velikim smotrama sve mora biti puno brže i bolje funkcionirati te da nije potrebno da postoji pet koordinatora.

Za mene je Hezonja uvijek number one, ali Bogdanović, Šarić, a posebice Simon koji je jedini bio konstantan, bili su klasu iznad ostalih naših reprezentativaca. Iz drugih reprezentacija, odlični su Prinzezis, Spanulis i Dragić.

Svaki od volontera po nečemu će pamtiti ovaj EuroBasket. Prilika za biti dio ovako velikog sportskog događaja ne pruža se svaki dan, ali sjećanja, poznanstva i emocije ostaju za cijeli život.

Nadamo se da će EuroBasket dobiti svoj nastavak na nekom drugom događaju, a do tada, pričat će se priče koje su obilježile ovo prvenstvo.