Jelena Strujić: “Svi ZNAJU. Uvijek! Ne zatvarajte oči!”

Piše
Daria Bićanić

Jan 16, 2016

Studentica psihologije na Hrvatskim studijima u Zagrebu, oštro i ljuto je reagirala na tužnu priču dječaka Mahira koji je bio zlostavljan od strane svojih vršnjaka. Njezina školska priča nije bila okrutna u tolikoj mjeri, ali svojim riječima Jelena Strujić probudila je savjest u nama svima…

Nakon što su mediji i cijela javnost brujali o tragičnom završetku mladog školarca izazivajući sažaljenje javnosti, jedna mlada studentica vrlo oštro se osvrnula na nasilje u školama. Između ostalog, lijepo je napisala kako ćemo svi mi, i ti i ja, za tjedan ili dva zaboraviti tko je Mahir uopće bio. Zaboravit ćemo jedan mladi ugašen život. A ne bi trebali.

Ako je već ovaj dječak izgubio bitku sa svojim vršnjacima, mi ostali smo i dalje tu. Na nama je da se probudimo i ne budemo slijepi pored zdravih očiju. Dječje je nasilje svakim danom sve više izraženo. Danas su sva djeca najbolja djeca, danas su sva djeca najpametnija djeca, danas roditelji djeci ne znaju reći ne, ne znaju im posvetiti svoje vrijeme, ne znaju ili im ne žele usaditi temljne ljudske vrijednosti. Svaki čovjek, svako dijete je isto. A zašto danas baš svaki roditelj vidi svog sina ili svoju kćer kao nekoga tko vrijedi više od ostalih?

Jelena Strujić, potaknuta pričom o dječaku Mahiru, podijelila je s nama svoju priču. I ona je prošla neugodna iskustva u svojoj školi s tom istom djecom koja su najbolja i najpametnija. Ovo je njezina priča:

Strava u Sarajevu. Tragedija koja je probudila BiH. Hrvatsku. Senzacionalistički naslov. Zašto je jedno nevino dijete moralo izgubiti svoj tek propupani život kako bismo se tek sad svi zgražali nad činjenicom zlostavljanja djece u školama? I kao, Bože sačuvaj, ne daj nikome! Da. Inače nemam potrebu osvrtati se javno na stvari koje se događaju oko nas, ali ovo u meni izaziva ne samo suosjećanje, nego i poistovjećenost. Da. I ja sam bila dijete koje je od prvog dana osnovne škole pa punih sedam godina bilo zlostavljano od strane svojih vršnjaka. Učenica koja je podrijetlom iz Bosne. Glupa Bosanka. Učenica koja je odrasla bez oca. Mamina maza, plačljivica, tata ti je umro. Satovi tjelesnog pretvoreni u ratni teritorij gdje su imali rekvizite za fizičko zlostavljanje. Verbalna zlostavljanja (ne, to nisu bila bezazlena zadirkivanja), a potom i fizička (bacanje stolica u glavu, šamaranje, udaranje i čupIMG-20160112-WA0001anje), bila su dio mog odrastanja. Srećom, iz toga sam izašla normalna i samo jača. No, na što želim staviti naglasak. Da, SVI su znali. Znali su nastavnici, psiholozi, ravnatelji, pedagozi, roditelji djece koja su me zlostavljala. SVI su znali. Uvijek SVI znaju. Problem nastane kada se loptica prebacuje na druge uz povike “ma sve je to dječja igra”. Ne, to NIJE dječja igra. Dječja igra je kada te netko slučajno gurne na velikom odmoru. Dječja igra NIJE kada plačući ideš u školu i iz nje se posramljen vraćaš. Jer nemaš prijatelja. Jer misliš da si kriv što nemaš najnoviji mobitel, simpatiju, novu šminku, novaca. NISI KRIV. Dječja igra NIJE kada roditelji te iste djece zatvaraju oči pred problemom kojeg su i sami svjesni. Ne, danas ne krivim djecu. Moje kolege. Krivim roditelje, jer su ti isti roditelji odgojili svoju djecu pod geslom “moj/a to nikad ne bi napravio/la”. Dragi roditelji, to upravo VAŠA djeca rade. Zašto? Zato jer odgajate djecu da su bolja od drugih, da je u redu rugati se, da je u redu praviti se važan. Da su uvijek, bezuvjetno u pravu i da se njih ne smije krivo pogledati jer će tata sve riješiti. Dragi profesori, škola je ODGOJNO-OBRAZOVNA ustanova. Često zanemarujete ovaj prvi dio. Zatvarate oči pred učenikom koji skučen sjedi u zadnjoj klupi preko velikog odmora jer je lakše ostati u razredu nego se suprotstavljati svima sa svojih 7, 10, 12 godina. Lakše je isplakati se u školskom wc-u jer će nastavnica, psiholog i ravnatelj ionako reći da pretjeruješ i da je sve to dječja igra. Reći će, uz blagi osmjeh, da je to rani pubertet i da će proći. Jer im se ne da danas izdvojiti zadnji školski sat za edukaciju o zlostavljanju. Jer se BOJE da će biti prozvani kako nešto u njihovoj školi ne valja. A ponosno drže ploču s natpisom “Ovo je škola nulte tolerancije na nasilje” na ulaznim vratima ispod koje svaki dan barem jedno zlostavljano dijete prolazi. Pa kome da se ono onda obrati? Ja sam imala sreće s tadašnjom pravobraniteljicom gđom Ljubicom Matijević Vrsaljko koja je pozvala centar za socijalni rad u školu (koja je, tek tada, ozbiljnije reagirala), ali dok se nisam prebacila u drugo odjeljenje nisam počela živjeti svoje djetinjstvo. SVI ZNAJU. Uvijek. Nismo slijepi, samo se lakše tako praviti nego uzeti problem i riješiti ga. Jer, što? To nije vaš posao? Čiji je posao organizirati sprovod ovog malog anđela? Na koga će se sada loptica prebaciti? Da, milijun puta sam pomislila kako bi lakše bilo da me nema. Ne bih morala svaki dan u školi slušati i trpiti zlostavljanje. Ne dječju igru, nego ZLOSTAVLJANJE. Molim vas, kao dijete koje je sedam godina trpilo (ni približno što mali Mahir, ali meni dovoljno grozno), NE ZATVARAJTE OČI! Bavite se s djecom koju obrazujete. Roditelji, ne budite uvjereni da “vaše dijete to nikad ne bi napravilo”. Upravo ono – bi. Tu već činite ogromnu pogrešku. Djeco, NISTE SAMI. Ne brišite suze sami, ne zadržavajte u sebi. Radije recite svima i pobjegnite, u drugu školu, drugo odjeljenje, drugi svemir. Ali ne zadržavajte u sebi. Niste sami. Mahire, nadam se da će tvoj anđeoski život postati sinonim za borbu protiv nasilja među djecom i učiniti da ne budemo slijepi pored zdravih očiju.

Riječi koje ćete sigurno pamtiti ako ste pročitali ovaj tekst ne trebaju samo ostati kao nešto pročitano i pohranjeno negdje duboko u nama. Ovo su riječi koje nas pozivaju da se trgnemo i ne budemo slijepi uvidjeti da postoji nasilje među djecom. Ako mi odrasli nećemo reagirati, tko će? Studenti, populacija od koje se najviše očekuje. Mladi, ambiciozni, spremni na promjene. Gdje smo sada?

Škole su pune pedagoga, psihologa, pedagoških mjera, opomena, ukora, i još beskonačno mnogo kojekakvih mjera kojima se djecu pokušava usmjeriti na pravi put. Ali, stvarna situacija u školi ne ide u prilog svim ovim silnim mjerama.

Neke svoje prijedloge iznijela je i Jelena.

Tvoj prijedlog kako bi studenti mogli pomoći pri suzbijanju nasilja u školama?

Smatram da je za međuvršnjačko nasilje, a i sva ostala rizična ponašanja kod djece i mladih najbitnija prevencija i dobra edukacija. Ako djecu ne naučimo kroz obrazovni sustav što je prihvatljivo, a što ne, ne možemo očekivati od njih da razviju empatiju i da usvoje socijalno poželjna ponašanja jer ponekad kućni odgoj ili nije dovoljan ili čak ne postoji. Studenti mogu pomoći kroz razne oblike volontiranja (Hrabri telefon ili razni centri za zlostavljanu djecu), a i sami organizirati, uz mentorstvo stručnih osoba, nekakve radionice i edukacije. Bitno je, dakle, usvojiti ideju da djeca uče ono što im pokažemo i vođeni tom idejom možemo mijenjati svijet.

Ti si i sama jednimIMG-20160112-WA0002 dijelom proživjela slično neugodno iskustvo u svojoj školi. Čemu duguješ vjeru u sebe i svoje vrijednosti?

U mom slučaju moram naglasiti vrijednost roditelja. Mama je bila ta koja je svaki dan sa mnom razgovarala o mom problemu, koja me učila pravim vrijednostima, kako reagirati na nasilje (najgore moguće je da žrtva uzvrati nasilniku nasiljem), objasnila mi je zašto to djeca rade i stalno naglašavala da ja nisam kriva ni za što. Poučena vlastitom situacijom shvaćam vrijednost kućnog odgoja i odnosa roditelj – dijete jer ako taj dio izostane, može doći do trajnih posljedica. Usađivanje temeljnih ljudskih vrijednosti prvenstveno je uloga roditelja, a zatim obrazovnog sustava u kojem dijete provodi dosta svog vremena i ako dijete nauči na vrijeme da ono vrijedi bez obzira na socijalni status, vjeru ili boju kože, veća je vjerojatnost da će razviti nepokolebljivo samopouzdanje i lakše rješavati životne teškoće.

Kako ti kao student psihologije objašnjavaš ponašanje djece nasilnika?

Naglasila bih da nijedno dijete nije rođeno kao nasilnik, već se i takvo ponašanje kao i ostala – uči. Međutim, postoje nekakve osobine djece i/ili obitelji koje mogu poticati razvoj nasilničkog i agresivnog ponašanja kao i manjak empatije. Nedostatak pažnje u obitelji čest je razlog da djeca, željna pažnje, postanu nasilnici. Tu još možemo ubrojiti i permisivni stil roditeljstva gdje su roditelji prepopustljivi ili, s druge strane, nasilno se ponašaju prema svojoj djeci. Što se tiče osobina djece koja se razviju u nasilnike, to su obično djeca koja imaju previše energije koju ne znaju pravilno ispoljiti te impulzivna djeca kojoj se često prišiva etiketa zločestog djeteta te se ona, u skladu s tom etiketom, počinju tako i ponašati. Također, veliku ulogu igra i školsko okruženje. Ako nastavnici i osoblje ignoriraju nasilno ponašanje i pravovremeno ga ne sankcioniraju, onda dijete takvo ponašanje shvaća kao primjereno te ga nastavlja provoditi. Smatram kako je jednaka važnost i odgoja i škole jer velik dio svog vremena zaista provodimo na jednom i drugom mjestu te ovo dvoje mora zajedno biti u vrlo dobroj komunikaciji kako bi se spriječila rizična ponašanja. Ako samo jedna strana zakaže već nailazimo na prepreku.

IMG-20160112-WA0003

Komentari