Hrgović: Da je boks ilegalan, boksao bih i dalje

Piše
Daria Bićanić

Nov 03, 2015

Iza hrvatskog boksača, Filipa Hrgovića, uspješna je i naporna sezona u kojoj je izborio nastup na Olimpijskim igrama u Riju sljedeće godine, a u razmaku od samo dva mjeseca uspio je osvojiti naslov europskog prvaka u superteškoj kategoriji te biti peti na Svjetskom prvenstvu u Dohi.

Njegova najveća boksačka želja je olimpijsko zlato, a prva prilika za osvajanje pobjedničkog postolja pruža mu se već nagodinu.

Očekivanja su najveća. Moje želje su najveće. Ja živim za olimpijsko zlato i sve ću napraviti za njega. Sad sam na Svjetskom prvenstvu htio biti prvi, a bio sam peti. To je tako u boksu, u životu. Ne možeš uvijek dobiti sve što želiš.

Do ostvarenja svog sportskog uspjeha, Filip mora pobijediti neka od najboljih boksačkih imena koja će stajati nasuprot njemu u ringu i kojima će nastojati pokazati svoj najbolji boks.

Konkurencija se vrti oko nekoliko poznatih imena koja su u vrhu. Jako dobro ih znam i veselim se Olimpijskim igrama, baš zato što na Svjetskom prvenstvu nisam pokazao svoj najbolji boks i zato da pobijedim sve te dečke koji možda misle da su bolji.

Volim ovakav način života i odlučio sam se za njega

Boks, sport koji u svom izvornom obliku podsjeća na tučnjavu, Filip je počeo trenirati zbog viška energije koju je imao kao dječak. To je bila ona jedna pubertetska faza u kojoj je energični i zaigrani Filip potražio boksački klub i do danas ostao u ringu. Odlučio se za boks, odlučio se za sportski život i izdržat će koliko god treba.

Ja volim ovaj način života i nije mi to muka. U nekim trenucima je, ali ja sam se odlučio za to jer to volim, volim trenirati i živjeti zdravo.

Iako u svojim šakama ima već puno mečeva, Filip pamti svoje početke, ali i neke od prvih primljenih udaraca nakon kojih nije znao gdje se nalazi dok nije malo došao sebi.

Što se tiče primanja udaraca, ne volim ih baš primati (normalno), ali ak’ treba, mogu primiti. Imam dobru bradu kako bi se reklo u boksačkom žargonu.

Jednom sam u životu bio na podu i to sam se odmah ustao. Iznenadio me taj udarac, nije bio toliko jak koliko sam izgubio ravnotežu i nisam ga uopće vidio. Jednostavno, najjači je onaj udarac koji ne vidiš, i najopasniji.

Ne postoji trema od udaraca. Postoji samo strah od neuspjeha.

Filip razmišlja o prelasku u profesionalni boks tek kad osvoji svjetsku medalju. Ispred njega je velik broj svjetskih prvenstava, a nadamo se da će do medalje doći već na sljedećem. Kod njega ne postoji trema od ulaska u ring, a udarce uopće ne gleda kao batine.

Ne postoji trema od udaraca. Postoji samo strah od neuspjeha. Udarce ne gledam kao batine već kao bodove. A poraz gledam isto kao i u drugim sportovima kad izgubiš. U boksu poraz poprima veću težinu baš zato što je u izvornom obliku to tučnjava i borba i svakom muškarcu je najveće poniženje kad te netko istuče. Drukčije je to kad te netko istuče ili kad dobiješ gol. Sigurno da to ima psihološku težinu i zato su borilački sportovi najteži sportovi.

Uz trenera Leonarda, Filip Hrgović svaki dan svoje znanje podiže na razinu više. Odnos s trenerom je pravi sportski, a nas je zanimalo koliko je njegov trener uistinu strog.

Pa…ne znam. Da, to što si primijetila, dosta je strog i zahtjevan i inzistira na nekim stvarima. Vjerojatno sam ja zbog toga dobar boksač, a on dobar trener. Bude nekad neslaganja, ali sve se brzo izgladi.

“Spartanskom” načinu života Filip se već vratio. Ispred njega su novi boksački izazovi i njegov najveći san – olimpijsko zlato. Mi si možemo zamisliti Filipa sa zlatom najvećeg sjaja jer sve ono što sportaš treba biti i je, krije se u mladom hrvatskom boksaču.