Bojite li se plesati?

Piše
Branka Kovač

Dec 30, 2019

Što se to događa tako strašno dok plešemo da u našem društvu ima toliko deklariranih ne-plesača? Zašto se ljudi boje plesati?

Bilo da učimo u plesnoj školi ili svoje umijeće klešemo sami, prolazimo kroz različite stadije dok ne dođemo do svog plesnog izražaja. I da, postoji jedna stepenica koja utjeruje strah u kosti.

Učenje plesa podrazumijeva učenje plesnih koraka određenog stila. Pokreti su riječi, a plesni stil je jezik koji se koristi tim rječnikom. Kao i kad govorimo, bilo stranim ili materinjim jezikom, imamo vlastiti način izražavanja. Na svoj poseban način sastavljamo rečenice, izražavamo samo one ideje i osjećaje koji su nam bitni. Isto tako je i u plesu. Odabirom plesnog stila, odabrali smo jezik kojim ćemo komunicirati. Sve ostalo je određeno našim karakterom.

plesati

Photo: Martina Ribarić, Plesačica: Branka Tara

Korak po korak – dvokorak

U prvoj fazi učimo pokrete. Promatramo svoje tijelo, osjećamo ga i osvještavamo svoje kretnje. Gledamo sa čime raspolažemo, što je naše tijelo sposobno napraviti. Ponavljamo kretnje koje su nam ugodne i one dobivaju sve profinjeniji i ljepši oblik. Polako širimo raspon svojih pokreta. Krećemo se, neprestano se krećemo i tijelo dobiva bogat rječnik kojim se može izražavati.

U drugoj fazi, pomoću tog rječnika slažemo plesne sekvence i koreografije. Stvaramo obrazac, plan plesnog kretanja. Zadajemo si formu koju ćemo slijediti, strukturu unutar koje se možemo prepustiti. Imamo praznu posudu, i sad je vrijeme da u nju ulijemo svoju dušu.

plesati

Photo: Branka Kovač, Plesačica: Helena Cuculić

Izražavanje emocija i svega onog što leži duboko unutar nas – to je treća faza plesnog razvoja. U ples utiskujemo sebe. Sve što nosimo u srcu, kroz tijelo prirodno izlazi van.

Tek kada svijetu pokažemo svoj najranjiviji dio, u nama se budi vatra. Osjećamo ljubav prema sebi i svojoj kreaciji. Volimo način na koji plešemo, zaljubili smo se do ušiju u same sebe. Povezali smo se s kreativnom životnom silom, stvaramo pokrete koji su samo naši. Postajemo jedinstveni i nitko nas ne može kopirati. Ta životna sila s kojom se povezujemo kroz ples nas revitalizira, liječi i osnažuje.

plesati

Photo: Martina Ribarić, Plesačica: Marinela Strejček – A’Mariyah

U čemu je problem?

Strah krene kada kroz ples počinju izlaziti osjećaji. Zastrašujuće je pokazati svijetu ono što pokušavamo sakriti i od samih sebe. Naša radost, bol, ljutnja, zavist, ekstaza, zanos, krivnja… Sve što nosimo u sebi kroz ples postaje javno. Ako imamo neku emotivnu blokadu, ne možemo ni prirodno i lijepo napraviti pokret. Suočeni smo s onim što smatramo ružnim na sebi. Kada kroz pokret dodirnemo te dijelove, kreće panika i bježimo od plesa. Bježimo od samih sebe.

Kada se suočimo s tim strahom, i kroz ples počnemo uživati u istraživanju svega što leži u nama, naš ples će postati magičan, hipnotičan, zamaman. Jer sve što je iskreno ima svoju magiju.

plesati

Photo: Josip Biondić, Plesačice: Sarasvati Tribe

Jedino, kad nađete svoju magiju, nemojte očekivati da će je i drugi prepoznati. U drugima smo sposobni vidjeti onoliko ljepote koliko vidimo u sebi. A tužna je istina da se većinom ne smatramo lijepima, pa nemojte posustati ako vaša ljepota ne bude prepoznata.

Možda ćete čuti frazu – Pleši kao da te nitko ne gleda. U redu. Ali kad skupiš hrabrosti, pleši kao da te svi gledaju. Pokaži svoj svijet drugima. Zato si i tu.

Nitko od nas se ne bi trebao skrivati.

Komentari