Teretana i znanstvenici srednje dobi (6. DIO)

Piše
Igor Rudan

Aug 23, 2018

– “Dobro.” – zaključi kolega do mene. – “Postižemo napredak ovim našim znanstvenim pristupom. Znači, kroz pametno raspoređenih pet-šest odlazaka zaredom razvit ćemo si namjerno ovisnost o endorfinima. Oni su praktično morfij, pa onda više nećemo moći prestati ići u teretanu. Taj dio drži vodu. Ali kako ćemo se pokrenuti iz ovog našeg stanja i odraditi tih prvih pet-šest odlazaka u teretanu? To mi se čini nemogućim”.

– “To je pitanje svih pitanja.” – složi se prva kolegica. – “Desetljećima se već ulažu toliki novci u istraživanja rizika za bolesti. Kad smo napokon našli sve bitne rizike, mislili smo kako ih samo treba objaviti ljudima, i svi će promijeniti ponašanje, biti zdraviji i živjeti dulje”.

– “Kakvo glupo očekivanje” – uzruja se kratkovidni kolega. – “Pa ljudi naše dobi bi radije umrli, negoli da bilo što mijenjaju.”

– “A najbolji su mi bili oni…” – doda punašna kolegica – “…koji su čak izašli na ulice i vikali kako je pušenje cigareta njihovo temeljno ljudsko pravo. I što im ga tko ima braniti! Znači, pokrenut će se oni. Ali, jedino kako bi spriječili da se bilo što promijeni.”

Kolega do mene zaključi:

– “Ako smo bilo što doznali u 21. stoljeću, to je da ljudi nakon 45.-e, koliko im god život bio mučan, težak, jadan, izgledi loši, zdravlje sve gore, svejedno nitko neće prstom mrdnuti da bi išta promijenio. A najmanje – pazite, najmanje! – u vezi vlastitog zdravlja.”

Prva se kolegica složi:

– “To se vraća na ono što je Igor rekao… mozak nakon 45. čuva svu snagu za jelo i razmnožavanje. Za te dvije stvari uvijek nađe motivaciju. Ali za sve drugo – što bi se trudio, pa ionako si već polako star… Dosta te već život nagnjavio, a tko ti više bilo što garantira? Budućnost ti sve manje vrijedi, to je problem. Zato ti se sve manje isplati kvariti sadašnjost, kako bi možda imao bolju budućnost, jer ta postaje sve maglovitija…”

– “Strašno je to… pa kao da smo još jučer studenti bili. A ja, sad sam već počela polako gledati onu listu sa slikama umrlih u novinama, jer sad sam već u dobi kada već svako malo čujem kako mi je netko poznat umro.” – kaže ona punašna kolegica. – “A jučer prolazi moja najmlađa kćer, vidi me kako imam pred sobom širom otvorene te dvije stranice sa slikama umrlih, i kaže mi: što je, stara, opet si na Facebooku?”

– “I to je što kažeš. Ti mladi postaju sve bezobrazniji prema nama. Dobro su govorili naši roditelji: star čovjek, dječja sprdačina.”

– “Dobro, dosta o tome, ne pomažete nimalo! Još smo ipak živi. Vidiš da znanost napreduje. Znači, moramo se trgnuti i krenuti u tu nesretnu teretanu.” – uzruja se opet kratkovidni.

– “Da, mi gledamo sve ove na Instagramu s visoka, kao, mi smo svi jako pametni, a oni su svi jako glupi. A ti ništa ne rade, osim što su cijele dane u teretani, i paze na sebe. A gle nas! Uništavamo se poslom, stalno jedemo kad smo nervozni, a stalno smo nervozni, jer stalno imamo previše posla, pa se debljamo, a nemamo kako smršaviti.”

– “I taj naš rad…” – zgrozi se kratkovidni opet. – “Koga danas više, uopće, zanima što mi ovdje, koji barem nešto znamo, imamo za reći? Sedam godina radim na ovom istraživanju, objavim o tome rad, izađe u nekom znanstvenom časopisu. Pročita ga onda, možda, stotinjak ljudi u svijetu koje zanima to područje. To isto jutro, moja kćer se snima na mobitel kako pjeva pred ogledalom u kupaoni. Stavi to na instagram, ima za sat vremena deset tisuća lajkova! Znači, matematičkim rječnikom, ona već sada ima doslovno sto puta veći utjecaj na svijet nego ja. Da ne kažem kako se baš ni oko čega ne uzrujava. Ti će nas selfi-majstori nadživjeti za barem dvadeset godina.”

– “A ako nas nadžive za dvadeset, uz ovu brzinu razvoja medicine, mogli bi nas onda i za pedeset, pa i stotinjak vremenom. Reci mi, tko je tu onda pametan, a tko glup?” – složi se kolega do mene. – “Dajte, ljudi, idemo se nekako pokrenuti! Igore, kako?”

– “Kad su ljudi mlađi, najlakše je njima manipulirati tako da im se priprijeti nekakvim sramoćenjem. Mladoj osobi je najvažnije što drugi misle o njoj. Stalno se osjeća procjenjivana, stalno na pozornici… Najveći strah joj je od sramoćenja, pred ljudima koji je znaju i ne znaju. A vidi nas. Svi smo već prevalili onaj trenutak u životu kad nas je prestalo brinuti što drugi misle o nama, i počeli smo puno više razmišljati o tome što mi mislimo o njima. I sada je problem, što smo već zbilja sve vidjeli i ničega nas više nije sram. I kako ćeš sada ovako cinične ljude, poput znanstvenika srednje dobi, na bilo što natjerati? Je li nas sram što smo malo deblji od nekih drugih ljudi? Nije. Da bar jest, ali, na žalost, zbilja nije.”

– “Točno. Da nas je još uvijek imalo briga što tko o nama misli, ne bismo se ni doveli u ovako tešku situaciju”. – složi se kolegica.

– “Za ovakve poput nas, možeš samo uvesti čvrste zakone, što država na kraju i radi, i onda ih tjerati da plaćaju kaznu ako ih se ne drže.” – nastavih. – “Kao s pušenjem na javnim mjestima. Ili alkoholom i vožnjom. Uvedeš zakon, i plati državi ako ga se ne držiš. I to za naše dobro, jer ljudi sami neće biti pametni. To znači kako bismo se i mi možda mogli dogovoriti da, tko god ne dođe tih prvih pet-šest puta u teretanu, odmah uplati pedeset funti kazne u zajednički fond za mršavljenje.”

– “Hej, čekaj… lakše malo.” – pobuni se punašna kolegica.

– “Ne možeš tako.” – doda kolega kraj mene.

– “Ipak smo mi Škoti.” – objasni kratkovidni kolega.

– “Dobro.” – ustuknuh. – “Ostavimo to, onda, za krajnju mjeru. Može se ponašanje promijeniti i na druge načine.”

(*nastavlja se*)