Anoreksija i bulimija
Piše
Jasna Ožanić
Ana i Mia, kako su popularno nazvane anoreksija i bulimija, ne pojavljuju se više toliko često u medijima. Cure su možda odradile svojih pet minuta medijske slave, no, znači li to i da su nestale? Odgovor vjerojatno znate. Problemi i bolesti ne nestaju ako se o njima ne govori, tako da ni u ovome slučaju nemamo sreće. Budući da su tu, potražili smo savjet stručnjaka o tome kako ih prepoznati, izliječiti i kako pomoći onima koji od njih boluju. Odgovore na ova i druga pitanja ponudila nam je mr. sc. Jelena Balabanić Mavrović, predsjednica Centra za poremećaje u prehrani BEA .
Osim izgladnjivanja i povraćanja, koji su simptomi pomoću kojih možemo prepoznati da netko boluje od anoreksije ili bulimije?
Sve poremećaje hranjenja možemo prepoznati po zajedničkim karakteristikama – strahu od debljanja i centralnom mjestu koje pravila pri hranjenju imaju u životu oboljelih. Za anoreksiju je specifična restriktivna dijeta, a za bulimiju epizode prejedanja nakon čega slijedi neki oblik „čišćenja“: povraćanje, zloupotreba laksativa i diuretika, opsesivno vježbanje u svrhu mršavljenja ili periodi gladovanja. Osobe oboljele od poremećaja hranjenja zapostavljaju većinu drugih interesa i hobija, povlače se iz društva, osamljuju se i osjećaju se izolirano od svijeta i svojih najbližih. Oni većinom taje svoje simptome i žive „dvostruki život“: izvana je sve u redu, a zapravo se osjećaju loše, iscrpljeno i beznadno. Uspostavom kontrole nad hranjenjem oni žele uspostaviti kontrolu nad svojim životom i riješiti mnoge nagomilane frustracije. Svi oblici poremećaja hranjenja vrlo su slični. Osobe najčešće tijekom bolesti prelaze iz jednog poremećaja hranjenja u drugi.
Jesu li bulimija i anoreksija blizanke, dolaze li u paru?
Kao što smo već objasnili, poremećaji hranjenja nemaju čvrsto odijeljene dijagnoze. Osoba često počne sa simptomima anoreksije pa krene u bulimiju i kompulzivno prejedanje ili obrnuto. Neki oboljeli ipak ostaju u jednom obliku poremećaja i ne prelaze u drugi. Svaki slučaj je poseban i ne treba generalizirati.
Benjamin Watson
Postoji li lijek?
Ako je osoba u stanju tjelesne ugroze, poremećaji hranjenja liječe se na fizičkoj razini saniranjem tjelesnih simptoma koji mogu drastično smanjiti kvalitetu života oboljelog. Pothranjena mlada osoba u riziku je razvijanja ozbiljne osteoporoze, smanjenog rasta, riskira oštećenja srca i drugih unutarnjih organa te preuzima rizik trajnog oštećenja reproduktivnih organa, odnosno rizik neplodnosti. Kod bulimije može doći do oštećenja probavnog trakta, povećava se rizik raka jednjaka, propadaju zubi, pale se žlijezde slinovnice, a moguće je i oštećenje srca, jetre i bubrega. Smrtnost kod neliječene anoreksije je između 5 i 20% i to je ujedno mentalni poremećaj s najvišom smrtnosti kod adolescentica.
Za oporavak od poremećaja hranjenja ključna je psihoterapija, koja kod nekih pacijentica i pacijenata može trajati godinama. U Hrvatskoj se od anoreksije, bulimije i nespecifičnog poremećaja hranjenja oboljeli mogu liječiti kroz:
1. vanjsku psihoterapiju (tjedni odlasci na psihoterapiju),
2. Dnevnu bolnicu Sv. Ivan (intenzivan program pet dana u tjednu kroz 3 mjeseca) te
hospitalizaciju (KBC Sestre milosrdnice, KBC Rebro – Zavod za dječju psihoterapiju i Zavod za personologiju i poremećaje hranjenja).
3. Način i intezitet psihoterapijskog liječenja prilagođen je potrebama svake pacijentice i pacijenta.
U kojoj dobi se najčešće javljaju poremećaji hranjenja?
Prosječna dob dijagnosticiranja anoreksije je 17, a bulimije 18 godina. No, u posljednjih nekoliko godina, dobna granica spušta se sve niže, obolijevaju i mlađi 12 godina.
Pojavljuje li se bolest češće kod žena ili muškaraca?
Oboljeli su većinom ženskog spola, no u zadnje je vrijeme sve više dječaka i mladića koji se javljaju sa simptomima poremećaja hranjenja (oko 10 % oboljelih su muškog spola).
Kompulzivno prejedanje gotovo je podjednako prisutno kod muškaraca i žena. Omjer je 3:2 u korist žena.
Što se tiče ostalih oblika poremećaja hranjenja, omjer je 9:1 u korist žena.
Kolika je zastupljenost anoreksije i bulimije kod mladih? Prije se toj temi davalo dosta medijskog prostora, no, u posljednje vrijeme rijetko se o tome u javnosti govori. Znači li to da je bolest manje zastupljena?
Učestalost anoreksije procjenjuje se na oko 1%, a bulimije oko 3%, dok je nespecifični poremćaj procijenjen na oko 6% ukupnog stanovništva.
U suradnji s Državnim zavodom za statistiku, Centar za poremećaje hranjenja BEA napravio je malo istraživanje prema dobnim i spolnim kohortama prema popisu stanovništva Republike Hrvatske. Rezultati pokazuju da u Hrvatskoj od poremećaja hranjenja boluje 35.000 do 45.000 osoba. To je zabrinjavajuća brojka i svakako bi osvještavanje javnosti pomoglo da se skrene pozornost na taj opasan problem. Budući da su oboljeli često vrlo neodlučni u traženju pomoći, mediji imaju važnu ulogu ohrabrivanja osoba koje već imaju simptome da potraže pomoć. Vrlo mali broj oboljelih od anoreksije i bulimije uspije sam izići iz začaranog kruga negativnih samorazarajućih misli i štetnih navika hranjenja. Stručna pomoć je neopohodna i što osoba prije potraži pomoć, to će oporavak biti brži i potpuniji.
Ralph Alchinger
Kako se oboljelima može pomoći? Je li dovoljna podrška prijatelja i obitelji da se bolest izliječi?
Koliko god roditelji voljeli svoju djecu, roditelj ne može „izliječiti“ svoje dijete. Potrebna je stručna osoba za psihoterapijski rad s oboljelom osobom. Roditeljima također treba pomoć, pošto je anoreksija ili bulimija djeteta velika briga i teret za čitavu obitelj. Neki roditelji u najboljoj namjeri griješe pa prijete ili kritiziraju oboljelu osobu. Time samo pogoršavaju odnos prema svojoj oboljeloj kćeri ili sinu.
Važno je da roditelji što prije prepoznaju uznemirujuće znakove i otiđu na razgovor kod stručnjaka. U Centru za poremećaje hranjenja BEA svakodnevno dobivamo upite i u Savjetovalište primamo oboljele i članove njihovih obitelji. Ponekad je oboljelima lakše doći u udrugu nego u bolnicu i sa stručnom osobom popričati o svojim problemima. To je često prvi korak prema oporavku.
Ako sumnjamo ili znamo da osoba boluje od ovih bolesti, je li u redu komentirati njihov izgled, liniju ili težinu?
Možemo pripomenuti da je upitno uopće komentirati tuđi izgled i težinu. Danas je u govoru izjednačeno biti mršav i biti privlačan pa prijateljice, kada žele pohvaliti nečiji izgled, kažu: „Kako izgledaš dobro, sigurno si smršavila“. U takvoj klimi teško je odrastati, osobito osobama koja se bore s poremećajem hranjenja. Naši prijatelji su nam dragi zato što imaju mnogo važnih osobina: karakter, pamet, duhovitost, moralni integritet. Nismo prijatelj nekome zato što ima (upiši broj) kilograma. Toga bismo se mogli češće sjetiti. Mogli bismo češće ljudima oko sebe poslati poruku da ih cijenimo i volimo zato što su super osobe, dobri prijatelji, zabavni ili posebni ljudi, a malo manje komentirati njihov izgled.
Znamo li da se netko bori s poremećajem hranjenja, nikako nećemo komentirati njihov izgled, čak i kada je taj komentar pozitivan. Osoba koja je nesigurna u sebe i najneviniji komentar može okrenuti protiv sebe. Zato je bolje potpuno zaobilaziti tu temu.
Kome se mogu obratiti osobe koje osvijeste da boluju od ovih bolesti?
Osobe se mogu obratiti u Centar za poremećaje hranjenja BEA ili slanjem maila na adresu info@centarbea.hr. Na našoj stranici mogu se naći kontakti i adrese osoba i institucija u većim gradovima u Hrvatskoj koje rade s oboljelima od poremećaja hranjenja.
Nakon razgovora s mr. sc. Jelenom Balabanić Mavrović, možemo samo zaključiti da želite li se osjećati dobro u svom tijelu, poštujte ga, ono je vaš hram. Nikakva izbočina ili udubina neće vas učiniti zanimljivijom, ugodnijom ili boljom osobom. Ako ipak imate problem s tjelesnim krivuljama, ne oklijevajte, potražite pomoć jer se ipak, duboko u sebi, volite.
FOTO: daniellehelm, Flickr
