Priča o Kozi i njenom usponu na vrh

Piše
Branka Kovač

Jan 05, 2017

Visoko u planinama, na golom kamenu, živjela je koza.

U zelenom podnožju, iz guste šume ostale životinje dolazile su promatrati kozu. Uvijek im se činila ponosna, gorda, pomalo napuhana. Eto je tamo, sjedi, visoko, usred ničega, mirno, šutke. Ništa joj ne treba. Dovoljna je sama sebi, nikad ne bi zatražila pomoć. Čini se da nikada nije u problemima.

Kad god bi je životinje dozvale iz podnožja ili joj ptice doletjele u posjet, bila je ljubazna, ali rezervirana. Uvijek spremna pomoći, ali imala je u sebi neku tišinu. Druge životinje su se osjećale da ne mogu doprijeti do nje. A bile su znatiželjne – odakle joj tolika moć? Kako preživljava? I kako je moguće da se nikada ne žali, nikada ne traži ništa za sebe? Goli kamen koji nikada ne napušta ne daje bogate darove. U šumi, na proplanku, uz rijeke i jezera beskrajno je mnogo slastica kojima se životinje mogu počastiti. A kamen je kamen. Tih, nepomičan, tvrd. Koza i kamen bili su nalik jedno drugome, mislile su životinje.

U društvu Vila

No ono što životinje nisu znale, jest da je Koza imala društvo. Mogla je vidjeti vile i njihov čarobni svijet, i nikada joj nije bilo dosadno. Dapače, ponekad je poželjela malo mira i samoće. Vile znaju biti šašave, hihotave i podosta nestašne.

Jedno jutro priđe Vila Kozi i upita je – A zašto Kozo ne ideš dolje k životinjama? Zar se ne zaželiš njihovog društva?

Koza joj odvrati :

Dođu one k meni. To je dovoljno. S ove visine vidim sve što se događa i dobro se sjećam života u podnožju. Uvijek nešto želiš, trudiš se, hoćeš još – toliko je toga oko tebe i čini ti se da ti sve to može donijeti zadovoljstvo. Kad ti nešto nedostaje, kaos. No, gledajući odavde, vidiš drugu priču. Svatko je toliko opsjednut sam sobom da ne vidi što se događa iza idućeg stabla. Zec je u depresiji, ostavila ga Zečica. Vjeverica je isfrustrirana, Medo spava zimski san pa se nema s kim igrati. Gađa ga lješnjacima cijelu zimu, ali uzalud. Vuku su ispričali priču o Crvenkapici i ponadao se njenoj košari punoj delicija. Prošle su godine, on dalje živi u iluziji i vjeruje u bajke, ne razgovara sa čoporom, samo čeka. Utjehu je pronašao u gljivama.

Uspon na vrh

Ali priroda ima svoj ritam i svatko je zbrinut. Ako uzmeš mali odmak i promatraš neko vrijeme, primjetit ćeš cikluse Majke Prirode i način na koji ona diše. Ako naučiš pratiti njen ritam, uvijek ćeš živjeti u obilju.

Zečevi se razmnožavaju tolikom brzinom, ne možeš ostati bez Zečice ni da hoćeš. Vjeverica se namjerila na Medu, umjesto da potraži nekog tko će se probuditi prije proljeća. Vukovi u čoporu imaju i više nego dovoljno hrane, a ovaj Vuk želi pitu od jabuka. Besmislice.

Bila sam ja u podnožju. Hodajući prema vrhu polako ostaješ bez svih tih luksuza šume i prvo primijetiš da preživljavaš. Onda shvatiš da se zapravo osjećaš dobro. Dublje dišeš, sve više osjećaš svaki mišić svog tijela i osjećaš svoju snagu. Snagu koju nisi mislila da imaš. Kako okruženje postaje sve tiše, počinješ obraćati više pozornosti na put kojim kročiš, postaješ svjesnija. Tada počinješ primjećivati da uvijek dobiješ ono što ti treba. Ne ono što želiš, već ono što ti treba.

Svaki gubitak je dobitak

Kad dođeš na vrh, oni iz podnožja te gledaju, neki sa zavišću, neki sa strahopoštovanjem i divljenjem. Ali svi pretpostave da te na vrhu čeka samoća, da je to cijena koju plaćaš. No kad zaista dođeš do vrha, toliko dugo si koračala putem na kojem se svaki gubitak pokazao kao dobitak slobode, jasnoće i razumijevanja. Toliko dugo je svaki korak odricanja postajao novi korak vjere. I kad zaista dođeš do vrha, ti imaš znanje. Znanje da se nemaš čega bojati. Kad zaista dođeš do vrha, ti si bogata Koza. Bogata jer imaš sve, makar izgleda kao da nemaš ništa. Imaš sve, jer sve što imaš je jedino što ti treba.

Povratak

Misliš li se vratiti u podnožje? upita Vila.

Naravno, vratit ću se. Pogledaj. Zec se pokušava objesiti, a njegova Zečica je par kilometara dalje – zagrcnula se na mrkvu pa je otrčala do izvora da popije vode i pročisti si grlo. Vjeverica je razvila poremećaj osobnosti jer je cijelu zimu glumila da je Medo i igrala se sama sa sobom. Vuk pretjeruje s gljivama i halucinira da ga Crvenkapica želi ubiti. Idem dolje. Da im ispričam kako to sve izgleda iz ove perspektive. S visoka.

Jarac, naš učitelj i vođa