Dominik Brandibur: Obukao bih predsjednicu

Piše
x-ica tim

Nov 01, 2015

Mladi ekološki osviješten Vukovarac, Dominik Brandibur, studoš je na TTF-u u Zagrebu. Njegov talent moći ćete vidjeti na dvjema zanimljivim izložbama koje priprema za sam početak studenog. O njegovim planovima, recikliranju i kritikama porazgovarali smo u maloj, simpatičnoj studentskoj sobici na Šari.

Kako to da si se odlučio za TTF?

Kao mali sam uvijek govorio da ću biti dizajner odjeće. Tako da sam upisao ŠPUD – srednju školu za dizajn u Osijeku, smjer modni dizajn. TTF se automatski postavio kao opcija jer je jedini faks u Hrvatskoj vezan za modu i dizajn.

Što si sve kao mali kreirao?

Uvijek sam bio kreativan po pitanju svega, ne samo dizajna odjeće. Stalno sam nešto radio. Znao sam sigurno da ću raditi nešto što ima veze s umjetnošću i kroz godine se ispostavilo da je to dizajn. Drago mi je to raditi kao neku primijenjenu umjetnost koju ljudi mogu koristiti, poput dizajna odjeće ili tekstila ili pak kostimografije koja mi je sve privlačnija.

Jesi li i prije što šivao?

Nisam, počeo sam šivati tek u srednjoj školi kada smo dobili taj predmet. Za šivanje je potrebno dosta znanja, nije dovoljno samo upaliti mašinu i krenuti. Treba znati konstrukciju, krojeve, anatomiju ljudskog tijela i slično. Sve to treba proći da bi se došlo do procesa šivanja.

Što je točno What’s in My Bag?

Cijela ta ideja mi se motala po glavi još u srednjoj školi, ali sam je realizirao tek na faksu. Prošle je godine jedna profesorica došla s idejom da od reciklaže proizvodimo uporabne predmete i s tim smo se prijavili na ArtOmat. To mi je bila super prilika. Ljudi su pozitivno reagirali na moje radove pa sam nastavio s tim. Tako da je iz jednog projektića prešlo u neku moju liniju koju sam nazvao WIMB odnosno What’s in My Bag. Radim uglavnom ruksake, torbe i druge uporabne predmete. Sad sam već izbacio drugu kolekciju, a u planu mi je i treća.

Znamo da je WIMB nastao kao rezultat recikliranja i kreativnosti. Ali zašto je nastao?

Iz razloga što mislim da budućnost dizajna leži u reciklaži. Općenito je danas situacija u svijetu generalno loša po tom pitanju, Zemlja se jako zagađuje i iz nekih osobnih stavova želim smanjiti količinu otpada koji ide u Zemlju.

Osim ruksaka, što još izrađuješ?

Prije sam puno više toga radio. Sad, osim ruksaka, bazirao sam se na kostimografiju jer želim otići u tom smjeru. Plan mi je to upisati na diplomskom studiju. U tom segmentu se najbolje osjećam i snalazim.
S još dvije kolegice s faksa, Lorom Holjevac i Eni Slosar, radio sam kostime za dječju predstavu Afrička bajka.

Zašto baš kostimografija?

Mislim da je to područje gdje najbolje možeš izraziti svoju kreativnost. Čovjek može stvarno dati mašti na volju. Svaki je kostim jedinstven i možeš ga napraviti od bilo čega, a ne mora se raditi za masovnu proizvodnju. Kostimograf apsolutno unese sebe u svaki lik u predstavi i izgradi siluetu koja mora imati svoj karakter, a oživit će ga glumac. Tako da svaki kostim ima svoju priču.

Osim recikliranih materijala, koristiš li i druge materijale?

Naravno. Jako je teško stvoriti nešto u potpunosti od reciklaže. Kad se radi nešto veće onda to mora imati neku poveznicu, poput kopči, zipova ili podstave, tako da to kupujem. Osim toga, nemam od kuda nabaviti toliku količinu recikliranog materijala koji je iskoristiv. Ako nabavljam nešto, to su stare majice, jakne, sakoi koje moram rezati i sam stvoriti svoj tekstil, da bi dobio veću količinu materijala da napravim to sve.

Gdje pronalaziš i nabavljaš materijale?

Svugdje. Moji kod kuće skupljaju već godinama, cijela obitelj – mama, bake, prijatelji. Zatim, Hrelić i second hand dućani su odličan izvor.
I drugi dizajneri recikliraju. Po čemu si ti jedinstven?
Po samom činu reciklaže nisam drugačiji od drugih, ali sve je to pitanje nekog osobnog dizajna. Sve nas razlikuje naš individualni stil, unosimo u svaki predmet svoj osobni stav i priču koju šaljemo kroz dizajn.

Provlači li se neka određena boja kroz tvoje radove?

Ne posebno. Jako volim boje, ali nemam svoju najdražu boju. Volim i neboje, ali ih nesvjesno izbjegavam u svom radu. Stvarno imam malo stvari koje su crne ili bijele, uvijek je to u kombinaciji s nekom bojom. Volim kada se boje usklade, a to je ponekad teško postići.

Bi li obukao predsjednicu?

Hahahaha, ne znam. Zapravo, volio bih je obući, to bi mi definitivno bio izazov, ali je pitanje bi li ona to željela.
Ali iskreno – ne želim ja birati svoju publiku, želim da ona bira mene. Želim da mi netko dođe i kaže „sviđa mi se to što radiš, želim to nositi“ i onda mi je svejedno je li to predsjednica, susjed u studentskom domu, obitelj ili netko na ulici. Želim da se ta osoba ugodno osjeća i da želi nositi to što radim.

Kad si već spomenuo studentski dom, možeš li tu raditi?

Teško. Radim tu jer nemam izbora. Prostor je minijaturan, tako da uglavnom crtam, a kad nema cimera onda izvadim mašinu i radim. Dobro sam si organizirao prostor pa nekako uspijevam.

Je li bitan talent ili je potrebno i malo sreće?

Bitno je i jedno i drugo. S talentom se rodiš, ali ako ne radiš na tome nećeš uspjeti. No, u današnje vrijeme dizajneri i umjetnici trebaju imati neku dozu managementa u sebi i promovirati svoj rad jer to nitko neće napraviti umjesto njih. Barem u početku dok se ne dokažeš.
Kako tvoja obitelj, prijatelji i publika reagiraju na tvoje radove?
Jako pozitivno. Imam veliku podršku u svemu oduvijek. A većina prijatelja mi je u dizajnu ili umjetnosti pa smo si međusobna podrška, poticaj i inspiracija.

Kako reagiraš na kritike?

Ovisi. Konstruktivnu kritiku uvijek volim dobiti i drago mi je kad je dobijem. A kritike ljudi sa strane koji nisu upoznati s cijelim procesom sam počeo ignorirati jer nema smisla.

Jesi li zadovoljan naučenim na fakultetu?

Jesam. Faks je stvarno dobar, imamo odlične profesore i predavače. Ima puno praktičnog rada, ali kao i svugdje sve ovisi o samoinicijativi. Na faksu nas je puno, profesora je malo i prostor je ograničen tako da ako želiš nešto napraviti moraš se zbilja potruditi.
Ali ima mnogo mojih kolega koji su uspjeli i ostvaruju rezultate, sudjeluju u fashion weekovima i slično. No, to je uglavnom bilo na njihovu inicijativu i zahvaljujući njihovom radu i trudu.

Kad najčešće studenti shvate za što će se opredijeliti?

Mnogi ne znanju do zadnjeg trena. Teško se opredijeliti za jedan smjer jer onda je to to. Moraš zagristi i raditi samo to. Mnogi smo upisali pauzu nakon preddiplomskog kako bismo imali dovoljno vremena razmisliti što točno želimo.

Na kojim si revijama ili izložbama do sada sudjelovao?

Na revijama sam bio više u srednjoj školi, a na fakultetu sam sudjelovao na puno izložbi. Mogao bih izdvojiti izložbu u Galeriji Bernardo Bernardi na Pučkom otvorenom učilištu gdje sam izlagao ruksake. Ali je ta izložba imala cijelu priču jer smo u veljači izlagali u Galeriji VN tapiserije od najlona od kojih smo kasnije proizveli uporabne predmete koji su onda izloženi u Galeriji Bernardo Bernardi.

Što možemo očekivati na izložbama Afrička bajka i Modni ormar?

Na Afričkoj bajci će biti izloženi kostimi koje smo skupa radili Lora Holjevac i Eni Slosar za istoimenu dječju predstavu. Uz to biti će postavljene i fotografije sa samih izvedbi predstave.
A na Modnom ormaru ću sudjelovati na izložbi tekstila s jednim radom ručnog tkanja. Ma najbolje da dođete i vidite 😀

I za kraj – kako bi sebe opisao u jednoj riječi?

Pozitivan! 🙂

Ako želite vidjeti pozitivne kreacije pozitivnog Dominika Brandibura dođite u Galeriju Kustošija u Ilicu 312a. Otvorenje izložbe je sutra, 2. studenog u 19 sati, a bit će otvorena do kraja mjeseca.

Modni ormar pak počinje 4. studenog u MSU u 19 sati otvorenjem izložbe Izlog u radu 5. 

Autori: Kristina Jelić & Ana Leko