Kako me Televisia presenta odvela 10 000 km daleko od doma

Piše
Ines Gerl

Nov 21, 2018

Vraćam se u sadašnjost. Putovnica je uvijek spremna, viza ne treba, volja je tu. Suputnike sam skupila, što poznate što nepoznate. Jedina nedorečena stavka je – budžet. Hm. Studentski je. Hm. To me neće spriječiti u naumu. Karta je ionako najskuplja, a ostalo se lako isfinancira. Krećem u potragu.

Cijene se vrte oko 500 eura ali imam osjećaj da mogu proći jeftinije. Tako i bi. Dva tjedna prije zadanog datuma cijena karte pada na 250 eura. Pritisnem BUY i vrištim. To je to. Ideeeeeem.

„Mama, ja idem.“ Mama: „Ali što ćeš tamo? Opasno je, bla bla bla.“
„Tata, neće me biti dvadeset dana. Yo me voy.“ Tata: „Pa ti nisi normalna, opljačkat će te, bla bla bla.“
Srce ih ne sluša jer zna da je na pravom putu.  (Fun fact: u Meksiku postoji samo jedna prodavaonica oružja.)

Let do Londona, noćenje, ujutro na avion, direkt linija London – Cancun. Nakon 12 sati slijećemo. Srce je ko kuća. U Hrvatskoj je 0 stupnjeva, tamo je 27. Rentamo auto i krećemo. Prva postaja Cancun.

Smještaj našli preko air bnb-a na samoj plaži. 100 kuna noćenje. Apartman sa bazenom. Kako bi rekao moj Danijel: bliže nam se umit u moru nego otići do kupaone.

Cancun je grad na poluotoku Yucatanu, pola milijuna stanovnika, podijeljen na dva djela: Zona hotela i downtown Cancun. (Fun fact:1970. godine kad se počeo graditi, imao je samo 3 stanovnika.)

Gladni smo. Hodamo po ulici i nalazimo obitelj koja ima štand sa hranom. Naručujemo svaki po dvije velike tortilje i coca-colu. Cijena oba obroka sa pićem ukupno 18 kn. Znali smo da je jeftino, ali da će biti toliko jeftino nismo mogli zamislit ni u najluđim snovima.

Šećemo se dalje i pričamo s lokalcima. Street art je jako cijenjen kod njih. Obožavaju boje, kič, cvijeće i sve što je veselo. U ljekarni je raspaljen reggaeton na najjače, ljudi plešu salsu po cesti. Vole pse. Ne kukaju, nisu jalni. Sretni su sa onim što imaju i imaju osmijeh od uha do uha. Postidim se odmah. Vratili su mi ponovo vjeru u ljude i ljubav u njima. Svi moji takozvani problemi nestaju kad vidim njihov način života.

Gledaju nas dok prolazimo i govore nam da smo lijepi. Tako, iz čista mira. Nakon petog puta zaustavljam ih i pitam zašto nam to govore. Odgovaraju da oni vole dati do znanja ženama da su lijepe i da ne žele ništa od njih, samo im uputiti kompliment i uljepšati dan. Sad me još više sram.

Od njih saznajemo i par zanimljivih činjenica. Ako ste Meksikanci i ne znate riječi himne – prijeti vam kazna. Kokice su nastale u Meksiku prije 9000 godina. Davnih dana kakao je bio valuta.

Idući dan krećemo prema Zoni hotela. Znamo da je turistička i amerikanizirana do bola ali nas put vodi do Playe Delfines. Vani je oblačno ali je more i dalje toliko tirkizno da misliš da sanjaš. Kupanje, kokteli, odmaranje. Raj.

Pada noć, krećemo po cure (naše nepoznate suputnice) na aerodrom. Odmah kliknemo sa njima i odlazimo u restoran na otvorenom sa salsom, hranom i koktelima. Cure su šokirane cijenama. Nas dvoje umiremo od smijeha. Puni dobre energije odlazimo na spavanje jer nas sutra čeka put prema drugom gradu i novoj putolovini…

Do lutanja!