Ljudi u vama vide ono što žele, a ne ono što vi zaista jeste

Piše
Brankica Stanić

Dec 07, 2020

Mnogi ne vide smisao u tome da gubite vrijeme na nešto što vam ne donosi redovnu sumu na račun svaki mjesec niti su spremni tako lako povjerovati da ono što stvarate ima ikakvu vrijednost. Budući da znamo kako dosta nas koji se bave nekom vrstom umjetnosti to čini u svoje slobodno vrijeme mimo svog pravog (odnosno onog koji nam je glavni izvor novca) posla, ovakve predrasude još više iznenađuju. Mislim, sa svojim slobodnim vremenom možete što god vas je volja, zar ne? Pa i ispijati kavu u kafiću satima, gledati televiziju, biti na društvenim mrežama, igrati igrice i što ja znam što sve ne.
Neki  ljudi kao da su spremni prije vas prihvatiti ako ne radite ništa i zgubidanite po cijele dane nego ako svoje vrijeme odlučite posvetiti nekoj zanimljivoj mentalnoj kreaktivnosti.

I znate šta? To je sasvim u redu.

Kad sam se tek počela baviti pisanjem, tuđe mi je mišljenje bilo važno. Dirali su me podrugljivi, usputni komentari poput:
Danas svatko može biti bloger, pisac, neš ti toga. Što si ti, neki life coach ili nešto tome slično? Kakve romane pišeš, bit će ljubavne? Javi mi se, srce moje, kad te prizna neka faca od izdavača ili kad skupiš hordu obožavatelja na društvenim mrežama pa bude u trendu pratiti te. Do tada nemam namjeru trovati svoj visoko intelektualni um samoizdavanim autorima čiju kvalitetu nitko meni bitan nije provjerio... Nimalo motivirajuće, zar ne?

Ali, znate šta? Imati i ovakav stav je sasvim u redu.

Na osnovu onoga što radite/ne radite, govorite/ne govorite ljudi znaju stvoriti razna mišljenja o tome kakvi ste vi osobno.  I mogu ih izražavati na različite načine. Mogu vas istinski voljeti ili mrziti i mogu to otvoreno govoriti bilo vama ili drugima. Mogu vas ignorirati iz raznoraznih samo njima znanih razloga ili mogu biti potpuno indiferentni prema vama. Mogu biti i ponešto nejasniji; svoje komplekse mogu umotati u ljupke riječi, a svoju iskrenu želju da vam pomognu u oštru kritiku.

Ne vole vas svi oni koji vas hvale i podržavaju, niti vas svi oni koji vas kritiziraju mrze.

I znate šta? Pogađate već, i to je u redu.

Ako niste sasvim sigurni tko ste i što točno želite imati/nemati/postići na svom životnom putu sve ovo vas može smetati. Možda ćete osjetiti potrebu opravdati se, nekog od negativaca izvesti pred lice pravde. Možda ćete se zakačiti sa nekim ili se praviti da vam je svejedno dok ga istovremeno uklanjate sa svoje Facebook liste prijatelja. S druge strane, možda se osjetite posebno jer pored ovakvih, postoje i oni koji vas obožavaju i svojim vam komplimentima boostaju samopouzdanje. To je sasvim ok, no vodite računa da je boost samo boost.

Ako niste načisto sa sobom i onim što radite, boost će vam biti kao i droga ovisiniku – moći ćete funkcionirati samo onda kad ga dobijete.

Isto tako, ovakva ovisnost vam obično otupljuje osjetila pa one pojedince koji iza svojih lijepih riječi imaju ne tako lijepe namjere nećete primjetiti na vrijeme, prije nego vam na ovaj ili onaj način nanesu štetu.

Sad dolazimo do onog najbitnijeg, onog zbog čega je sasvim irelevantno što drugi misle o vama ili o onome što radite te kako se prema vama ponašaju; ljudi u vama vide ono što žele vidjeti, a ne ono što vi u svojoj suštini jeste.

Tko ste i što ste, znate samo vi.

Ako pak niste sigurni, poželjno je težiti tome da saznate jer jedino na taj način možete postići svoj unutarnji mir i biti otporni na tuđa mišljenja.

Svi koji vas poznaju imaju određenu percepciju o vama. Ta percepcija može biti blizu ili daleko od istine i razlikuje se bar za nijansu kod svake druge osobe koja vas na ovaj ili onaj način poznaje i ima o vama mišljenje.

Naše viđenje drugih je uvelike uvjetovano uvjerenjima i predrasudama koje smo skupili kroz život, odatle i potječe ona poznata – u drugima vidimo samo ono što nosimo u sebi.

Ljudski um je fascinantna stvar, posebna specijalnost su mu pohranjivanje naših iskustava tako kad se drugi put susretnemo sa istim ili sličnim izazovima, um ne mora puno razmišljati što će te kako će reagirati. Divna je to stvar zbog koje jednom kad naučimo voziti bicikl ili auto, nemamo potrebu više misliti o tim radnjama već ih odrađujemo automatski. Zeznuta stvar u međuljudskim odnosima kad svoja loša iskustva iz prošlosti preslikavamo na nova i vidimo ono što želimo vidjeti, odnosno ono što smo nekoć imali prilike kroz određeno iskustvo naučiti a što ne mora ujedno i odgovarati onome što doživljavamo sada.

Ponekad osoba koju ne volimo predstavlja nešto što ne volimo u sebi samima ili nas podsjeća na nekoga iz naše prošlosti tko nas je povrijedio. Ponekad nas osoba čijoj se mudrosti ili intelektu divimo podsjeća na nas same iako toga nismo svjesni, a možda težimo imati jednake kvalitete jer ih cijenimo i smatramo bitnima. Ponekad koliko god se trudili neke osobe jednostavno ne razumijemo jer naš um ne pronalazi nikakvih poveznica između njihovog i naših iskustava. Po principu ovih vlastitih unutarnjih mehanizama mi reagiramo na druge ljude i zato će o jednoj te istoj osobi različiti ljudi imati ponekad poprilično oprečna mišljenja. Pritom nikog od ovih ljudi ne možete nazvati lažljivcima jer svatko od njih govori istinu – svoju osobnu istinu.

Odličan je osjećaj kad ti se zaista živo j**e što netko drugi misli o tebi. No da bi se ovo blaženstvo zaista postiglo potrebno je puno raditi na sebi. Dobro se upoznati, znati tko si, što si, od čega si satkana i što ti je zaista važno. Nakon toga, tuđe ti percepcije o tebi postanu potpuno nebitna stavka u životu.

Poznavati sebe u tolikoj mjeri da ti tuđa mišljenja ne mogu uzdrmati samopouzdanje ili probuditi sumnje je savršen primjer istinske slobode.

Sjetite se ovog svaki put kad se susretnete sa svojim kako hejterima tako i obožavateljima. I zapamtite, jedina osoba kojoj dugujete objašnjenja ste vi sami.

Blog Brankice Stanić možete pratiti ovdje.