Lutanje kao zvanje – tko se krije iza nadimka Skinny Chick?

Piše
Kristina Josić

Apr 06, 2015

Nakon svih gradova koje si posjetila i nekih u kojima si živjela, koji grad smatraš domom i zašto? 

Je li ovo trik pitanje u kojem kao wannabe lutalica kažem – ja nemam dom? Trenutno je to Zagreb zbog doma koji sam stvorila i koji je odraz mene. To će potvrditi svi koji su ga posjetili i zbog moje dvije najveće ljubavi, čupavaca zvanih Dora i Hampy. Zaključak koji iz toga možete izvući jest da di god su oni dvoje i moje razglednice iz svih dijelova svijeta, tamo mi je dom.

Koliko često putuješ? 

Svakako ne onoliko koliko bih htjela. Ponekad se ne maknem mjesecima, a ponekad je svako malo neki muving. Osigurati besplatno čuvanje mojih čupavaca je ono što me ponajviše sprječava zadnjih nekoliko godina.

Imaš li neko “sretno” mjesto, grad ili selo, mjesto koje budi neke posebne osjećaje? 

Zanimljivo pitanje. Vjerojatno odgovor leži u pričama koje uvik ponavljam. Možda je to moj prvi posjet Krakovu prije koju godinu – scena s couchsurfing okupljanja i nas nekoliko u studenskoj sobi. To je sjećanje koje me uvik iznova uzbudi i navuče osmijeh. Istanbul je sva tri puta bio u nekom drugom društvu i nekoj drugoj priči. Turska je definitivno zemlja koja me i po treći put uspila osvojiti.

Kakvu prtljagu nosiš? Koliko su veliki ruksaci koje puniš svime što nosiš na put? 

Moj najdraži fejk crni Mamut koji kupih u Nepalu nosi 45 litara, znači, vrlo malen. Nosim i mali ruksak za svakodnevna zujanja. Sasvim je dovoljno, pogotovo ako stopirate. Što manje teglite sa sobom, manje će vas leđa boljeti. A koliko je lakše uskakanje i iskakanje iz auta i kamiona da ni ne pričam.

Nosiš li foto aparat? Koliko bilježiš svijet oko sebe tijekom putovanja? 

Nosim jednu malu krntiju koja je poklon od jednog od prvih kaučsurfera. Hvala sestro što ga posuđuješ! Bilježim sve živo i neživo, fotografije su moja memorija. Nisam pretjerano dobra u tome, što zbog neznanja, što zbog nedostatka opreme, stoga je moj blog Skinny chick travelling više o doživljajima, a manje o fotografiji.

Koji tip transporta preferiraš? 

Može li se autostopiranje smatrati transportom? Upravo taj način drži prvo mjesto u mom srcu od prvog dana. Nadalje, avioni i vlakovi. Autobuse mrzim jer san k’o stara baba sa sto i jednom bolnom kosti u tijelu.

Imaš li kakvu putnu plejlistu?  

I ne baš. Maltretiram vlastitim vokalom svoje putničke partnere. Moj muzički ukus je veoma različit i ponajviše ovisi o mom raspoloženju. Ipod nema toliko kapaciteta. Evo vam jedan prijedlog koji me svaki put lansira u druge dimenzije.

Što svakako nosiš sa sobom, bez obzira kamo išla?

Tri stvari – gaće, pozitivnu energiju i neki identifikacijski dokument.

Imaš li kakve rituale prije polaska? 

Već niz godina, neprospavana noć. Ne preporučam.

Kakav posao dopušta ovolika izbivanja i lutanja, a opet omogućava dovoljno novaca za financiranje toga?

Trenutno nikakav. Financiranja su uvik muka Isusova – ili neka žnj šljakica ili vođenje momačkih ili materina/sestrina milost ili prodaš šta se može prodat i digneš glavu pa dokle iđe, iđe.

Gdje si sada, kakvi su ti planovi i kada se vraćaš?

Check in Cirali, južna Turska. Ako svemir bude milostiv dok ovo budete čitali, ponovno ću istraživati Irak ili barem izlaziti iz njega. Nazad sam krajem travnja da se pripremim za gostovanje na ovogodišnjem hrvatskom putničkom festivalu u Šibeniku početkom svibnja. Nadam se da se vidimo tamo!  Love, peace and pancakes!