Zemlja kiča i kaosa – Indija

Piše
Ena Jurić

Sep 14, 2020

Indija je druga po redu najmnogoljudnija zemlja na svijetu. Zemlja začina, bogate tkanine, nakita, gužvi, krava, ludog prometa, trubi, kiča i kaosa.

Kažu da Indiju ili zavoliš ili ne. Ali jedno je sigurno, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.  Posjetila sam sjever Indije, u trajanju od 2 tjedna. Svi doživljaji i mišljenja su osobna.

Viza za Indiju

Državljanima RH je potrebna viza za Indiju. Izdaje se i plaća online te se dobija u roku do tjedan dana. Ja sam uzela single entry vizu koja vrijedi 30 dana od ulaska u državu.

Klima u Indiji

U Indiji je većinom nesnosno vruće. Posjetila sam je u 10. mjesecu i preporučila bih da se ide relativno oko naše jeseni/zime, jer iako je vruće, nije 40 i više stupnjeva kao ostalih mjeseci. Bilo je 27 stupnjeva te smo uspjeli istraživati Indiju bez prevelike muke.

Hrana u Indiji

Što reći, osim da je hrana u Indiji toliko začinjena, da smo svi imali nekih problema sa stomakom. Nezačinjenu hranu je nemoguće dobiti, jer kad god tražite ‘’not spicy’’ dobit ćete ‘’umjereno ljutu’’ što je za nas još uvijek vrlo ljuto. Indijci jednostavno ne razumiju što nama znači ‘’nezačinjena’’ hrana. Kao što znamo, Indija je kraljica začina te su njeni stanovnici odrasli na vrlo začinjenoj hrani koju mi Europljani nikad nismo ni probali. Ni ono što probamo u indijskim restoranima u Europi nije blizu pravoj indijskoj hrani u Indiji. Indija je jedina zemlja od 8 posjećenih azijskih zemalja gdje jednostavno nisam imala želju probati uličnu hranu. Sve obroke smo, zbog sigurnosti, jeli u restoranima i čak ponekim hotelima.

Budući da je Indija bila moja prva posjećena azijska zemlja, nisam se htjela kockati s hranom i mogućim bolestima. Vidjeli smo da se suđe zna prati na ulici, u lokvama, barama i rijekama te stvarno nismo imali želju jesti u takvim uvjetima.

Ipak, većinom smo jeli indijsku hranu, a najdraža jela su mi bila dobule cheese rotti te piletina u umaku od maslaca uz naan.

Promet u Indiji

Kao što ste mogli i pretpostaviti, promet u Indiji je KAOS. Čisti kaos. Ja iskreno ne znam kako smo se mi iz Indije živi izvukli.

Sjesti u indijski tuktuk s njihovim vozačima je praktički suicid. To se utrkuje, zaobilazi, izlijeće, siječe put, NEPRESTANO trubi i uz sve to se ne poštuje niti jedno prometno pravilo. Od tog trubljenja me boljela glava tih 14 dana boravka u Indiji. Vozači svih prijevoznih sredstava će non stop trubiti, bez ikakvog razloga. To je jednostavno njihov način komunikacije – na koji se mi nikako nismo mogli naviknuti. To trubljenje mi je posebno išlo na živce kad smo se vozili 10ak sati po noći te pokušavali spavati dok je vozač sav sretan trubio. Neprocjenjivo. Najčešće prijevozno sredstvo su tuktuci, a da vas odvezu negdje cijene se kreću od 50 centi pa nadalje, tako da smo najčešće koristili ovaj oblik kretanja.

Uz vas će se na ulici šetati svakakve vrste životinja – od krava do konja, magaraca, kokoši, divjih svinja…Krave smatraju svetim životnjama te njih ne jedu, niti ih pokušavaju ukoriti. One žive kako im je volja. Slobodno i nesmetano.

Tijekom vožnji na autocesti, viđali smo šareno oslikane autobuse i kamoine te hrpu ljudi kako sjedi na krovu. Lagano, opušteno, tijekom vožnje na AUTOCESTI! (…)

Između gradova smo se kretali najčešće busevima (redBus app) ili vlakovima. Mogu reći da su jako dobro opremili oba prijevozna sredstva – dobiješ krevet, jastuk, dekicu, posteljinu, fancy zastor i sve te to košta manje od 7 eura po vožnji.

Mislim da ne moram posebno napomenuti da je higijena u Indiji katastrofa. Javni wc-i su puni žohara, a ulice uz žohare, pune štakora i miševa. U wc-ima sapun je gotovo mit, pa sam koristila većinom svoj. Čak i u restoranima! Topla voda je također mit, budući da sam se u dva tjedna toplom vodom istuširala možda dvaput. Možda. Dobro, odsjedali smo u jeftinim hostelima pa biste mogli reći ”koliko para, toliko muzike”, ali kad usporedim da smo u Vijetnamu za 3 eura po noći imali jacuzzi, doručak uključen u cijenu te čiste ručnike svaki dan, a u Indiji nismo ništa dobili za 5 eura po noći. Krevet, par miševa i to je otprilike to.

Ljudi u Indiji

Indijci su većinom uvijek spremni pomoći. Kad god trebate pomoć, njih 30 će se odjednom skupiti oko vas, razglabati o vašem problemu, dok će drugih 10 zvati neke brojeve ljudi da vam i oni pomognu ili pitati bilo koje službe za bilo koje informacije. Ako vam treba kupiti kartu za vlak, bus, saznati gdje je bus, kad će doći, koliko će kasniti – Indijci će za vas sve saznati.

Ono što mi se zbilja nije sviđalo kod Indijaca je to što vas zbilja svatko gleda kao ‘’bogate bijelce’’. Ljudi su bili oduševljeni kad bi nas vidjeli, kao da smo prvi bijelci koje vide. To je gotovo i istina, jer mi u 2 tjedna nismo vidjeli skoro niti jednog bijelca – osim nas. Gdje god smo krenuli, ljudi su se htjeli slikati s nama. Gdje god! U hramovima, ispred trgovina, atrakcija, na ulici…

Indijci su nas također u nekoliko navrata htjeli prevariti za novac. Uvijek bi taxi i tuktuk vozači pravili neke spletke kako bi izmuzli više love, tako što bi vas ostavili na krivoj adresi te tražili više novca da vas dovezu do druge – i tako u krug. Ako tražite da vas odvezu do hotela, odvest će vas u suvenirnicu njihove obitelji. Onda će vas kroz grižnju savjesti natjerati da i kupite to nešto što vam vrlo vjerovatno nikad više neće ni trebati. Mislim da su nas svaki put prije zadnje destinacije prvo odveli kod svog rođaka po suvenire, kod tate po tkaninu, kod brata u restoran, pod izlikom da se ‘’odmorimo’’ od puta i slično. Indijci stvarno ne prihvaćaju ‘’ne’’ za odgovor.

Također mi je bilo jako čudno zašto sam gotovo svugdje bila jedina žena. Njihove žene su većinom u kućama, dok su muškarci na ulici. Također, dosta ljudi nas je nakon neke pomoći tražila da im damo bakšiš. Ako vam nude besplatnu uslugu, obećat će da je ‘’free’’, ali će očekivati bakšiš. Ako im date nešto sitno, zahtjevat će više i reći da njegova usluga vrijedi više. Glumit će da su vam turistički vodiči te će nuditi svoje usluge fotografiranja i koječega, sve da bi im dali bakšiš. Nekoliko njih je naš novac bacilo na nas govoreći da to nije ništa i da žele više. E pa zato nisu više ni dobili. Nekad su stvarno bili nemogući, djeca su nas vukla za rukav, molila novac, a kad nismo dali, počeli bi plakati kako bismo osjećali grižnju savjesti. I tako u krug. Uglavnom su svi gledali na nas kao da smo došli tamo rasipati sav novac koji imamo i nemamo. Dobro, kad vidite kako se obukao moj travel buddy, sve će vam biti jasno 😀 Indijci su bili oduševljeni njegovom kapom koju nose indijski kraljevi ili Indijci za vrijeme svečanih obreda, kao vjenčanja.

Je li Indija sigurna za solo putnike?

Ako ste muško, gledat će vas većinom kao nekoga tko ima brdo love, a ako ste žena, gledat će vas na različite načine. Ja se nisam osjećala najugodnije. A bila sam u muškom društvu. Svi ti pogledi, pogotovo jer sam bijelkinja i gotovo jedina žena na ulici. Svi žele znati tko sam, što sam, odakle sam – zašto sam. Jednom sam ostala sama na doslovno dvije minute, iste sekunde me opkolilo 10 Indijaca, nudeći svoje usluge od tuktuka do google maps. Morala sam biti donekle bezobrazna jer kad sam lijepo nekoliko puta rekla da me ne zanimaju njihove ponude – to nije ništa značilo osim ‘’probaj opet i jače.’’

Dolazak u Indiju

Talijan Ricardo i ja stižemo na aerodrom u New Delhi te nas odmah zapljesne neugodan miris. To je način na koji nam je Indija pružila svoju vrstu dobrodošlice. Također, još jednu vrstu dobrodošlice nam je pružio i vrlo neugodan taxi vozač. Da su taxi vozači svojevrsna mafija, to već i ptice na grani znaju, ali iako znamo kako postupati s taxi vozačima – ne pristaj na rip off cijene te se dobro cjenkaj, opet nas je uspio prevariti. Naime, kada smo kao nevjerni Tome tražili da nam pokaže svoje isprave da je zaista taxi vozač i da je taj auto bez ‘’taxi znaka’’ zapravo taxi, dogovaramo cijenu od aerodroma do hotela u centru Delhija za 3 eura. Lik zastane kod turističke agencije te nam kaže da izađemo van i pođemo s njim, da se on treba malo okrijepiti, i da će nam unutra dati sve informacije koje bi nas kao turiste zanimale. ‘’Čudno’’, pomislimo, da je na svoju ruku zaustavio auto iako nas nije ni pitao želimo li stati i imamo li vremena. Uđemo unutra, dočeka nas grupa Indijaca koja odmah nudi tradicionalnu dobrodošlicu – čaj. Eh, sad. Mi smo se dogovorili da nećemo izazivati sudbinu niti piti nikakve čajeve, vode, a ni jesti nešto što nam ponude, ako nam izgleda sumnjivo, naravno. Tako su se meni smijali jer nisam htjela probati osvježivače daha čudnog oblika šarenih boja, jer me podsjećalo na neto drugo, a ne na njihove čudne osvježivače daha 😀 Mislili smo da je jako neugodno odbiti čaj dobrodošlice pa je prijatelj odlučio popiti. Zatim je čovjek, u preuskoj košuji iz petog osnovne koji se naziva ‘’doktor za putovanja’’, započeo svoju torturu – nuditi nam paket putovanja i privatnog vozača, s hotelima – 10 dana, 550 eura. Nama Indija prva zemlja na listi, brate, da odmah damo 550 eura, pa došli smo s ruksakom, očito je da smo backpackeri i da ne nasjedamo na te turističke fore. S tim novcem možemo živjeti mjesec dana, a ne 10.  Znamo bolje od toga. Ali ono što nismo znali, reći ‘’ne’’ i pokupiti se. Taj dan smo naučili puno toga. Prvo, potvrdili smo pravilo da je većina taxi vozača mafija. Drugo, da nas u agenciji žele prevariti, naravno. Treće, da bijelce smatraju hodajućim bankomatima i da će napraviti apsolutno sve da nam izvuku novac. Četvrto, da se opravdavati Indijcima ne vrijedi. Sve to naše ‘’ali mi smo studenti, nemamo love, došli smo putovati nekoliko mjeseci, nismo na odmoru nego na backpacking tripu…’’ ne vrijedi. Objašnjavati išta Indijcima – ne vrijedi. Reći ‘’ne’’ -ne vrijedi. Nažalost, saznali smo da vrijedi biti hladnokrvan, čvrst i ne dati da ti netko promijeni mišljenje, pa makar ispao bezobrazan. Ta naša rasprava je trajala više od sat vremena. Kad smo izašli van, gle čuda, dočekao nas je taxi vozač, iako je agencija bila točno prekoputa našeg hotela. Taxi vozač ljutito govori da nas je čekao sat vremena i da želi više love. Oh, gle i tog čuda. Upali smo u zamku – bez našeg znanja nas je doveo u agenciju, ostavio da se borimo, čekao te vikao na nas da želi duplo više love. Ja sam odmah primjetila da je to čista prevara, ali naivni prijatelj se sažalio i htio mu dati traženi novac. Rekla sam mu da nas je doveo na prepad te da je sam odlučio da nas čeka. Tako da od mene nije dobio ništa osim dogovorenog novca. Uzeli smo svoje ruksake iz gepeka te prekoračili tu cestu i otišli u svoj hotel. Koja dobrodošlica, došlo nam je da instant odemo iz države, ali smo se skulirali i pružili šansu ovoj nemilosrdnoj državi.

New Delhi

Glavni grad Indije New Delhi je kaos u svakom smislu te riječi. A kako i ne bi bio, kad broji preko 20 milijuna ljudi. Našli s jednim lokalcem koji mi se javio na instagramu budući da se bavio fotografijom i videografijom te se ponudio pokazati nam svoj grad. Razmišljali smo je li to pametno za naš prvi dan obilaska prve države na višemjesečnom putovanju, ali smo ipak pristali. Mladić po imenu Joshi nas je odveo do nekoliko znamenitosti te dogovarao cijene s tuktuk vozačima. Te tuktuk vožnje su definitivno bile iskustvo za sebe. Svi troje zgurani u stražnjem dijelu, s nevinim osmjesima, nismo znali što nas čeka. Dobro, Joshi jeste, što i objašnjava njegov izraz lica na ovog fotografiji 😀

Tu večer je bio ‘’Indijski Bruning man’’ festival te nam je Joshi, naš lokalni vodič odlučio pokazati kako Indijci partijaju. To je definitivno bilo nešto što smo prvi put vidjeli, toliko ljudi na jednom mjestu, nesnosna gužva…Držali smo se za ruke kao djeca u vrtiću da se ne izgubimo, jer jednom kad se izgubiš u gomili ljudi, bez interneta i signala, u Indiji…Bilo je tu hrane i pića, muzike te se svečano palila slamnata skulptura po uzoru na američki festival ‘’Burning man’’.

Sutradan smo obišli nekoliko hramova i džamija koje je Delhi imao za ponuditi. Indijski hramovi su defitivno prekrasni, puni detalja, pozlaćenih kipova, zidova, detalja…To mi je bio najdraži dio Indije. NJihova arhitektura i spremnost za podizanje svakog svog objekta u visine. Što se tiče umjetnosti, stvarno su me oduševili.

Definitivno ono što nismo očekivali jest dugačka ulica čistog kaosa, gdje se prodaju tkanine i ostale stvari te preprodaju okolo. Kroz tu ulicu smo trebali proći kako bismo došli do naše sljedeće destinacije.

To je bila ulica koju smo pješke prešli, nekih 1 i pol km, a činilo se kao vječnost. Hodaš zajedno s kravama, psima lutalicama, magarcima, štakorima, pored tebe se utrkuju rikše, ljudi viču svuda okolo, hodaš ravno, a gubiš se…Potpuni kaos u svakom smislu te riječi. Što i objašnjava moj izraz lica na fotografiji 😀

Stižemo do Jama Masjid džamije. Na ulazu u hramove i džamije se morate izuti, pokriti ramena i noge, za što će vam dati ovako neki ogrtač ili maramu. Često morate pokriti i kosu, za što ćevam također dati određeno pokrivalo za glavu.

Jaipur

Koristeći aplikaciju RedBus, kupujemo noćni sleeper bus za neka 3-4 eura. Autobus čekamo na veoma neugodnoj ‘’stanici’’ koja nije ni ‘’s’’ od stanice, uz štakore, krave, miševe, pse…Nemamo pojma hoće li bus uopće doći, kasni sat i pol, pored nas se zaustavljaju sumnjivi kamioni i autobusi puni đaka te svi barem pitaju trebamo li pomoć. Tu se ponovno svi žele slikati s nama, kao da smo neke zvijezde, a čekamo bus na autoputu u pidžami, zajedno sa štakorima. Prizor života.

Nakon još jednog photo sessiona i čekanja od 2 sata, stiže naš bus te se vozimo cijelu noć. Spavamo u busu, a san nam remeti vozač koji trubi apsolutno čitavu noć. I svi kombiji i autobusi na autocesti također. Svi samo trube, nije bitno je li dan ili noć, bitno je da se trubi. Trubljenje u svim azijskim zemljama pretstavlja način komunikacije između vozača, kao što sam već spomenula. Znak komunikacije koji nekad tjera na suicid.

Napokon stižemo u ‘’The pink city’’ ili Jaipur. Grad gdje su sve zgrade iste boje fasade – roze, što objašnjava i sam naziv grada.

Jaipur je lijep grad, za razliku od svih gradova Indije koje smo posjetili. Tu smo također vidjeli najljepše zgrade. Iznajmili smo vozača tuktuka koji je bio naš vodič nekoliko dana kroz njegov grad. Jedan nenametljiv Indijac koji ne traži novac za svaku gestu – nešto što se ne viđa često i što smo cijenili.

Brzo smo primjetili da većina ljudi s kojima smo komunicirali priča talijanski, budući da je Jaipur poznat po proizvodnji nakita koji se izvozi u Italiju i prodaje po nekoliko puta većoj cijeni. Nažalost, ti ljudi rade u prilično lošim uvjetima – prljave i prašnjave prostorije, sjede na betonu, oblikuju nakit prljavim rukama, i tako čitav dan do kasno navečer. A da ne pričam o tome koliko su potplaćeni. Ovako izgleda tvornica koju smo posjetili.

Također smo svjedočili ručnom oslikavanju tkanine pomoću drvene šablone koja se umoči u tintu i tako udarcem po šabloni tinta se prenosi na tkaninu. Taj proces je nažalost radio maloljetni dječak.

Zgrada u Jaipuru koja me se najviše dojmila je Hawa Mahal, prekrasno oslikana kraljeva palača sa stotine prozora koje gledaju na glavnu ulicu. Najbolji pogled na palaču je s brojnih terasa kafića i restorana prekoputa. Negdje će vam naplatiti uopće što želite slikati, a negdje je ok samo doći i popiti piće, a imate pogled na ovu prekrasnu palaču.

Još jedna prekrasna građevina Jaipura je Patrika gate – detaljno oslikan prolaz gdje se mnoštvo ljudi dolazi slikati. Pripremite se da čekate u redu za fotografiju.

Vrlo instagramično mjesto gdje se čak i mladenci fotografiraju.

Zatim smo došli do mnoštva hramova od mramora u prekrasnom vrtu. Riječ je o mjestu Gatore Ki Chhatriyan, mjestu gdje su se kremirali kraljevi i bogate royal obitelji. Jedno jako mirno i prekrasno mjesto vrijedno obilaska.

Amber palača je jedno od znamenitosti Jaipura koja se ne smije propustiti. Predstavlja kompleks detaljno oslikanih zgrada. Bio je užitak šetati okolo i gubiti se u tvim tim detaljima, umjetninama te oslikanim fasadama koje su često sadržavale i tisuće malih ogledalaca.

Sljedeća na spisku je bila Amber fort. Stara utvrda grada za koju ti treba kondicija da se popneš na vrh tijekom nesnosnih indijskih vrućina. Alternativa je iznajmiti slonove, ali mi nismo bili za te pothvate pa smo odlučili polako do vrha, a oružali smo se bocama vode. Ponesite ih sa sobom jer ih kad stignete gore naplaćuju duplo skuplje, naravno.

Palača na vodi ili Jal Mahal je također jedno od mjesta po kojima je Jaipur poznat. Kažu da palača ima tri kata ispod vode, ali nismo to mogli provjeriti, budući da ulaz nije bio ovoren za posjetitelje. Mogli smo joj se samo diviti izdaleka.

A ovo je zgrada pored vodene palače koja nas je očarala svojom jednostavnošću, a zajedno predstavljaju prekrasan duo Jaipura.

U svakom slučaju prekrasno izgleda, ali pripremite se da vas okolo ganjaju krave kao nas, te ljudi koji vas žele fotografirati, obući vas u njihove narodne nošnje po imenu ”saree”, te naravno, ugrabiti koji novčić.

Također smo posjetili i poznate stepenice koje ste možda i vidjeli na internetu. Do njih je malo komplicirano doći, a put su nam čak blokirale divlje svinje koje su opušteno hodale okolo. Po stepwellu nam nisu dali hodati, ne znam zašto, budući da sam svugdje na slikama vidjela da ljudi hodaju po njima.

U Jaipuru sam se prvi put susrela s majmunima. Naime, naš tuktuk vodič imao je ideju da nas odvede do ”monkey sanctuary”. Tu nas je dočekao, kako se sam nazivao, ”monkey whisperer” te nas odveo u trgovinu da kupimo kikiriki za majmune. Naravno.

Kad smo došli gore na vrh, majmuni su nas kompletno opkolili. Bilo ih je 50ak komada. Odjednom. U jednom trenutku je troje majmuna bilo na meni – jedan na ramenu, drugi mi iz ruke krao kikirikije, a treći me vukao za haljinu.  Cijelo vrijeme sam se bojala da me majmun ne ugrize, budući da se nisam cijepila protiv bjesnoće, a nije mi se išlo u indijsku bolnicu po cjepivo u slučaju ugriza. Nažalost, prijatelja je ugrizao majmun za leđa, ali u tom naletu adrenalina to nije ni osjetio. Kad smo stigli u hostel, rana je već poplavila i izgledala dovoljno loše za odlazak u bolnicu. Prijatelj je doktor, već je cijepljen protiv bjesnoće te je smatrao da ne treba ići u bolnicu.

Naime, dok smo bili na vrhu brda, tu nas je čekao jedan hram. Tipičan mali hinduistički hram, gdje su nam u tradicionalnom stilu obilježili čela, svezali crvene narukvice u znak ”dobre karme” te počeli molitvu. Nas dvoje smo se osjećali kao u filmu. Nismo imali pojma što se događa, zašto svi zvone zvonima, zašto neki lik u tradicionalnoj odjeći pali vatru ispred nas, zašto nas dodiruje po ramenu, zašto toliko glasno ”pjeva”, zašto moramo šutjeti i svjedočiti molitvi – ukratko, ”zašto smo mi ovdje?” To je definitivno misao koja nam je prošla kroz glavu više od jednom u Indiji. To je bio najčudniji trenutak mog putovanja.

Vodič nas je također odveo do mjesta u kojem čuvaju slonove kako ih ne bi maltretirali i čuvali samo za pokazivanje turistima. U tu priču nisam 100 % povjerovala, ali sam svejedno htjela prvi put dirnuti slonovu kožu. Bila je jako gruba, tvrda i snažna.

Agra

U Agru stižemo nakon mukotrpne vožnje iz Jaipura, gdje vozač, naravno, nije prestajao trubiti čitavu noć. Bila sam toliko očajna i neispavana, da sam mu htjela dati novac da barem večeras ne trubi nekoliko sati. U Agru smo došli naravno, zbog Taj Mahala. Jednog od svjetskih čuda.

Prije nego dođete do Taj Mahala, spopast će vas doslovno barem 20 vodiča koji će vas svim silama pokušati nagovoriti da je baš on najbolji vodič ikada, da će vam on irpičati svu povijest i zanimljivosti o Taj Mahalu, da bez njegove pomoći nećete ništa razumjeti, i uz to sve će se cjenkati s vama do iznemoglosti. Nismo htjeli ni čuti za ikakve vodiče jer nam je zbilja bila puna kapa njihovih ‘’usluga’’.

Ulaz u ovaj mauzolej je 16 eura, a pritom ne smijete sa sobom nositi hranu, vodu, bilježnice, oštre predmete, itd. Sve vam to uzmu na ulazu, ali vrate na izlazu. Budući da smo tamo planirali provesti pola dana, ponijela sam pun ruksak slatkiša i grickalica, ali uzalud 😀

Taj Mahal je zbilja prekrasan, čitav sagrađen od mramora te izaziva divljenje. Smatra se vrhunskim ostvarenjem mogulske arhitekture, stila koji kombinira elemente perzijskih, indijskih i islamskih arhitektonskih stilova. Taj Mahal je postao UNESCO-ov spomenik Svjetske baštine opisan kao „dragulj islamske umjetnosti u Indiji i jedan od univerzalno priznatih remek-djela svjetskog nasljeđa”.

Priči o nastanku ove divne građevine ide nekako ovako. Džahan-šah, vladar Mogulskog carstva u doba najvećeg uspona, bio je shrvan nakon što je njegova treća žena Mumtaz Mahal preminula prilikom porođaja njihovog četrnaestog djeteta. Da dokaže svoju ljubav, dao je izgraditi mauzolej kakav svijet dotad još nije vidio. Džahan-šah je obećao ispuniti njenu posljednju želju pa je gradnja počela 1632., godinu dana poslije njene smrti. Građen je 17ak godina i na njegovom stvaranju je sudjelovalo više od 20 000 radnika, zidara, arhitekata i umjetnika. Dan danas se taj čin smatra dokazom prave i vječne ljubavi.

Njihova tijela su pokopana u Taj Mahalu i to je sve što se unutra i nalazi. Dozvoljeno nam je ući samo na minutu, jer je bilo previše ljudi. Napraviš krug oko dvije grobnice i izađeš. Grobnice su čuvane od strane security-ja te se mora poštovati red. Unutra je također zabranjeno razgovarati i fotografirati.

Rekao bi čovjek da će nas tu Indijci malo pustiti na miru, jer je Taj Mahal najposjećeniji spomenik Indije te očekujemo more turista. Prevarili smo se. Čak smo i tamo bili glavne zvijezde. Nije pomoglo to što je prijatelj Talijan doslovno kupio full odijelo indijskog kralja te se takav odlučio pojaviti ispred Taj Mahala.

Indijci su bili oduševljeni. Taj dan smo se slikali jedno 200 puta, bez pretjerivanja. Vilica mi se ukočila od smijanja za fotke. Bile su tu čitave 8-člane obitelji gdje se svaki član htio sam slikati s nama. Ljudi su većinom bili simpatični, pa nam je sve to bilo više smiješno nego naporno.

A kad nam više nije bilo smiješno, jest kad su nas sutradan neki našli na instagramu (a mi im nismo rekli kako se zovemo) te objavili fotke s nama, pratili pola naših insta prijatelja te se javljali i nama i njima.

Još jedno mjesto vrijedno posjeta u Agri je Agra fort, poznata utvrda grada čiji ulaz košta 6 eura.

Fathepur sikri

Fathepur sikri je ”zaboravljeni pusti grad”. Tu smo posjetili kompleks poznatih zgrada i džamija. Naravno, ispred  samog ulaza su nas po običaju čekali ljudi koji tvrde da ne traže novac, da nam samo žele pomoći. I tako su, kao i svaki put, glumili vodiče za bakšiš, ali pri tome su ovaj put i znali druge kuteve za fotografije.

Na putu do džamije smo vidjeli neugodan prizor – svinju koja leži u smeću. Nažalost, ovakvih prizora smo se nagledali u Indiji.

Varanasi

Varanasi je, nažalost, bilo jedno veliko razočarenje. Jedva sam čekala da vidim taj ‘’sveti grad’’, to religijsko središte Indije, međutim, čim sam došla, jedva sam čekala da odem. Grad je prljav koliko i Delhi, trube su naravno neprestane i sveprisutne, smeće je svuda, a sveta rijeka Ganges, koju sam zbilja htjela posjetiti, je najprljavija rijeka koju sam ikad vidjela. Ljudi koji tu plivaju, stvarno ne znam šta im je u glavi. Pa ne može te ta simbolika pročistiti koliko te može zaraziti kojekakakvim bakterijama iz te vode u koju bacaju mrtve životinje i svoje pokojnike. Da, prvo operu pokojnike u toj rijeci pa ih kremiraju, a zatim njihov pepeo istresu u tu svetu rijeku.

Proces kremiranja nisam smjela fotografirati. Tu zapravo nisam smjela ni biti, jer ulaz ženama nije dozvoljen. Naime, kad sam pitala lokalce zašto ženama ulaz nije dozvoljen, dobila sam odgovor da su žene ”jako emotivne” pa zbog tuge za svojim pokojnicima su u stanju učiniti gluposti, kao što su se u prošlosti nekad namjerno bacile u vatru za svojim mužem tijekom procesa kremiranja. Još jednom sam bila jedina žena na nekom mjestu. Ne moram vam pričati koliko su ljudi buljili u mene. I tu su naravno, od nas tražili da im damo novac za paljenje njihvih pokojnika, kao ‘’simboličnom’’ donacijom od 20 eura. Da damo svatko po 20 eura za paljenje njihovih pokojnika? (…) Tu sam još jednom bila spremna napustiti Indiju.

Allahabad 

Kad nam je prisjeo Varanasi, uzeli smo taxi do Kharujaha, budući da za taj grad nije vozio ni vlak, ni bus, a maltene putevi nisu ni postojali. Negdje kroz vožnju Indijom, stali smo u Allahabad gdje sam slučajno vidjela prekrasnu zgradu koja je izgledala kao Disney-jev dvorac te smo malo zastali da ga obiđemo.

Kharujaho

Kharujaho se nalazi usred ničega, a put do tamo je bio najgori put u mom životu. Prvo su nam put zapriječila dva bika koja su se nemilosrdno borila na ulici. Kad je taj show napokon završio i sav zastoj auta se pročistio, vozili smo se 12 sati taxijem, kroz nepostojeće puteve. Situacija je postala još jača kad je pao mrak. Oboje smo mislili da smo upali u neku zamku te da ćemo umrijeti, budući da nismo imali internet ni Google maps da pratimo gdje idemo, a sate i sate smo provodili vozeći se u šumi. Prijatelj je čak poslao mami poruku da je voli, za svaku slučaj ako nas više ne bude. 😀 Sad se smijemo, a tad nam uopće nije bilo smiješno vozeći se po grbavim putevima i najvećem mraku, u šumi, usred ničega, u Indiji, s vozačem koji nije pričao ni riječ engleskog. Kad smo nakon 12 sati napokon stigli, pao nam je kamen sa srca. Jedva smo našli hotel u kojem smo odsjeli, a prelijepu hotelsku sobu smo platili samo 3 eura po noći.

U Kharujahu smo se odmarali. Ljudi su bili opušteniji, nije bilo prometa, trubljenja, bili smo okruženi šumom i palmama, cvkutom ptica te je baš to ono što nam je trebalo. Mir i tišina. Jedan dan bez trubljenja, bez galame, bez gužve, bez slikanja s ljudima, bez nekoga da nas vuče za rukav zbog novca. Dobro, taj dio nismo kompletno izbjegli ovdje, ali to je valjda sveprisutno u čitavoj Indiji.

Kharujaho je poznat po kompleksu hramva gdje se rodila kamasutra – ‘’the art of making love’’ iliti ”umjetnost vođenja ljubavi”. Ti hramovi su jedni od najljepših hramova koje sam vidjela – neobični, izrezbareni do zadnjeg detalja.

Ti izrezbareni dijelovi predstavljaju skulpture ljudi i svaki hram priča neku priču.

Da je Indija velik zalogaj – jest. Da morate imati jak želudac za posjetu – morate. Ali jedno je sigurno, posjetom Indije dobit ćete puno više nego što ste očekivali. U svakom slučaju.

Hvala Vam na čitanju 🙂

Instagram link s fotografijama s putovanja: https://www.instagram.com/ena_juric/?hl=hr