Moj semestar u Južnoj Koreji
Piše
Uredništvo
Pola lijepe godine u dalekom Seoulu gdje mi je sve što sam na početku doživljavala kao čudno, postalo sasvim normalno. “Zašto baš Južna Koreja?, pitanje je koje su mi svi postavljali kad su čuli da idem na semestar u Seoul. Odgovor je uvijek bio isti: “Ah, zašto ne?”
Naime, odlučila sam zadnji semestar preddiplomskog studija, koji sam dotad pohađala na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, provesti negdje u inozemstvu. U igri su bile razne zemlje jer je ponuda sveučilišta bogata. No, na kraju je ipak Koreja odnijela pobjedu i da moram opet birati, sve bih isto napravila. Cijeli prvi semestar četvrte godine prošao je u znaku priprema – od kupovanja karti, skupljanja svih papira potrebnih za vizu, čestog kontaktiranja fakulteta u Seoulu kako bi se sredilo sve oko smještaja i obroka, do odlučivanja što ponijeti sa sobom.
I napokon je došao datum polaska. Nisam išla sama, prijateljica s faksa također se odlučila na razmjenu, i da budem iskrena, zajedno smo to priopćile roditeljima tako da im je bilo barem malo lakše kad su čuli gdje idemo. Kada smo izašle na aerodrom u Seoulu, tek tada sam postala svjesna da sam stvarno na drugom kontinentu, u Aziji, udaljena desetcima tisuća kilometara od kuće. Osjećaj je bio neopisiv.
Dočekali su nas studenti s fakulteta koji su bili zaduženi za nas i odveli nas do kampusa koji je izgledao kao u filmovima, savršeno. S obzirom da je to sveučilište, osim business škole, bilo je i drugih fakulteta. U kampusu je bio smješten i studentski dom koji je bio jako dobro uređen – imao je teretanu, kantinu, prostor za učenje s računalima, sobu za pranje rublja te je odmah ispred doma bila trgovina (GS) koja je radila 0-24, što je najbolja stvar na svijetu, pogotovo kad se vraćate s izlaska. U blizini doma nalazilo se nekoliko restorana, kafića, trgovina gdje su se mogle kupiti knjige te sav pribor za predavanja. Isto tako, na kampusu su se nalazili tereni za igranje tenisa, košarke i nogometa.
S predavanjima sam bila jako zadovoljna, kao i s profesorima. Budući da sam već odslušala dosta predavanja na engleskom jeziku u Zagrebu, bilo mi je puno jednostavnije i lakše pratiti nastavu. Posebno mi se svidjelo što je sve bilo jako dobro organizirano.
Cijela azijska kultura u potpunosti je drugačija od naše, osobito kada je riječ o hrani, koja mi se veoma svidjela. U početku sam, moram priznati, bila malo skeptična, ali nakon kraćeg vremena, konzumirala sam samo korejsku hranu, i da, fali mi jako sad u Zagrebu. Ljudi su posebna priča – prekrasni, dobri, ma totalno su mi se uvukli pod kožu. Kad god trebate pomoć, uvijek su tu. Imaju drugačija razmišljanja nego mi, ali nakon šest mjeseci naviknete se na to i sve što vam je možda bilo čudno, postane sasvim normalno. Moram spomenuti i izlaske jer je to bilo nešto potpuno novo za sve nas. Svaki dan se nešto novo događalo i svaki dan je bila subota. Najdraže mjesto u Seoulu mi je Hongdae park u kojem je uvijek puno studenata, klubova, restorana, trgovina s korejskim dizajnerima, i česte su svirke uživo.
Što se tiče razlika između Hrvatske i Koreje, poprilično smo različiti. Korejci su puno sramežljiviji od nas i ne iskazuju svoje osjećaje tako često. Četiri mjeseca, odnosno dok su predavanja trajala, živjela sam u domu s prijateljicom iz Zagreba, no nakon završetka ona je otišla na praksu u Kinu, a ja sam ostala na praksi u Koreji i za to vrijeme živjela sam s jednom Korejkom. Tijekom ta dva mjeseca dok smo bile cimerice uočila sam da su odnosi u obitelji prilično suzdržani; općenito, oni nisu tako otvoreni kao mi.
Dok sam odrađivala praksu, vidjela sam kako funkcioniraju na radnome mjestu. Pauza za ručak traje im sat vremena, a oni je raspodjele tako da oko pola sata iskoriste za ručak, a ostatak za spavanje i odmor na svojoj stolici. To mi je bilo jako čudno, ali gledajući njih i ja sam par puta zadrijemala. Korejci su izrazito ažurni i točni u svemu. Iako je ovo bila državna kompanija, ostajali su raditi i do osam ili devet sati navečer, ponekad i duže. U privatnim firmama znaju raditi i do ponoći. Jako puno rade i pokorni su prema svojim nadređenima. Jedan primjer ostao mi je u sjećanju. Bilo je vrijeme ručka i svi smo krenuli prema dizalu. No, odjednom su se svi povukli i nitko nije ulazio, kao da su nešto čekali. Stala sam i ja te radila što i oni. Nedugo nakon toga vidjela sam da dolazi glavni izvršni direktor. Svi su mu se naklonili, čekali da on uđe u dizalo i tek nakon njega, ušli smo mi. To je banalan primjer, ali iz njega je najočitije koliko je izražena hijerarhija i poštovanje prema nadređenome. Mentor koji mi je bio dodijeljen je bio odličan. Uvijek mi je bio na raspolaganju i pokazao sve što trebam znati.
Najbolje što se dogodi na razmjeni su ljudi koje upoznate. To mi je najveće bogatstvo. Još i danas se čujemo i sigurna sam da će to potrajati s obzirom na to da se jednom godišnje nađemo negdje u svijetu, zadnje mjesto susreta bila je Hrvatska. Cijelo iskustvo zauvijek će mi ostati u sjećanju. Mogu reći da sam doživjela kulturološki šok, ali pozitivan, i dobro sam se nosila s tim. Ljudi, način života, hrana, odnosi na poslu, kultura, sve je ostavilo utisak na mene i sigurna sam da ću ovu priču pričati još dugo.
Za kraj svima želim reći da, ako imate priliku otići negdje, napravite to. Izađite iz svoje zone ugode i napravite nešto što možda nikada ne bi. Meni je Koreja promijenila život, obogatila me za jedno izvanredno iskustvo i dovela u život prekrasne ljude. Stoga putujte, upoznajte druge kulture, živite, a ja idem dalje raditi na tome da što prije odletim opet negdje, u neku drugu zemlju, kulturu, da upoznam nove ljude…
Annyeonghaseyo! (Bok!)
Goreta Bošković
