Teretana i znanstvenici srednje dobi (3. DIO)

Piše
Igor Rudan

Aug 18, 2018

Nakon što su kolege znanstvenici, okupljeni oko stola čekajući na početak telekonferencije, iznijeli veći broj razloga zašto nitko u srednjoj dobi NE bi smio niti pomišljati na odlazak u teretanu, te prenijeli svoja zastrašujuća iskustva s osobnim pokušajima, ponovo se oglasila punašnija kolegica, ona koja sjedi u kutu i inače se nikada ne oglašava:)

– “Eto. Umjesto boljeg zdravlja, samo luđački oksidacijski stres, bolne tetive, gljivice, iscrpljenost, upaljeni krajnici. U ovoj dobi nakon 45 godina, od tijela imamo više štete nego koristi”.

– “Da, nama znanstvenicima tijelo ionako treba jedino kako bi nam prenosilo glavu okolo po svijetu. A čak i za tu svrhu, nije baš neko sjajno rješenje, moram reći. Vidi koliko je tu potencijala za bol tetiva, degeneraciju tih zglobova i zglobića… trebalo bi, u najmanju ruku, zamijeniti barem ruke i noge nekakvim bioničkim”.

– “Sad govoriš, prijatelju!” – javi se njegov suradnik – “Puno bi bolje bilo mijenjati ove izvorne biološke dijelove bioničkim kad dovoljno ostare, nego se gnjaviti s teretanom. Teretana je “…so 20th century!!!” Tako primitivno, kao stalno krpanje neke starudije od auta, a znaš da više ne vrijedi i samo čekaš što će sljedeće krepati. Oko koje dobi bi bilo optimalno mijenjati udove?”

– “Oko četrdesete… možda četrdeset pete, ali ni dana kasnije”.

Sada i ostali oko stola živnu:

– “Kad već zamjenjujete ruke i noge, zašto ne i još toga? Svi ovi unutarnji organi koje imamo, mogu se samo pokvariti, ili nam izazvati neki problem… dobiješ rak ovoga, rak onoga, infarkt ovoga, infarkt onoga.”

– “Tako je. Slezena nam uopće ne treba. Jedan bubreg nam ne treba. Ma, ni pola drugog bubrega. A ni dobar dio jetre. Pa ni jedno plućno krilo. Ljudima sve te stvari uredno vade kod raznih stanja, i još uvijek ti ostane taj isti čovjek.”

Ona prva kolegica se oduševi:

“Ljudi… gledajte, skoro ništa nam ne treba! Samo mozak, oči i uši… i još srce, pluća i krvne žile, tako da mozak dobija kisik. I nekakvu hranu u krvi.”

Sad već i mene počne zanimati apstraktnost ove rasprave, pa se priključim:

– “Zapravo, ne trebaju vam ni pluća, jer krv možeš umjetno oksigenirati onim ECMO uređajem. A, ako baš razmišljamo o zamjenskim organima, ne treba ti ni srce, jer možeš staviti umjetnu pumpu. Znači, samo mozak, oči i uši, žile, krv koja cirkulira, i u koju dodaješ kisik i glukozu”.

– “Mozak na aparatima!” – oduševi se kolega.

– “Ne trebaju nam, zapravo, ni oči ni uši!” – kaže ona punašna znanstvenica, i time nas nemalo iznenadi.

– “Kako ne? Pa to nam ipak treba.” – začudi se druga.

– “Volim raditi od doma i najdraže mi je sudjelovati u telekonferencijama od kuće. Kad počne telekonferencija, obučem prvu bluzu koju nađem i neki pulover, a dolje ostanem u pidžami i šlapama, uključim se na Skype s nekom lijepom slikom i knjigama u pozadini, a iza ekrana sakrijem kavicu. Njima izgledam ozbiljno i pripremljeno, a ja praktično još u krevetu. Vide samo moju glavu i ramena na svom ekranu, i onda stalno taj laptop s mojom glavom nose okolo po sobi za sastanke, i okreću ga prema onome s kim govorim. To mi je idealno. Kao da sam u kompjutoru. Ne trebaju mi ni tijelo, ni oči, ni uši, jer imam kameru i mikrofon na njihovom laptopu. A opet, mogu s njima lijepo razgovarati, smijati se, slušati i gledati što rade. Bez boli, bez ikakve težine uopće. To je život.”

– “I ja to radim, to s pidžamom i kavom” – kaže druga kolegica.

– “I ja.” – “I ja.” – “I ja.” – “I ja.”. – dometnu i svi ostali.

– “Imaš pravo… znači, kada bismo nekako sve ono što nam je u mozgu mogli samo nekako prebaciti u laptop, i tamo se unutra onda probuditi, imali bismo kameru i mikrofon, pa nam ne bi nam trebale ni oči, ni uši… što znači da nam zapravo treba…”

Najednom svi podignu obrve i značajno se pogledaju, uzbuđeni ovom spoznajom:

– “SAAAMO MOZAK!”

(*nastavlja se*)