Intervju: Ključno znanje stječe se radom

Piše
Domagoj Vušak

Jul 28, 2015

Valentina nam je u skladu sa svojom strukom ponudila super odgovore, pročitajte!

Studiraš novinarstvo na VERN-u i volontiraš u Globalu. Kako usklađuješ obaveze na fakultetu i u redakciji?

Mislim da „usklađivanje obaveza“ nije ništa rijetko ili teško. Većina ljudi to radi na dnevnoj bazi i vjerujem da svatko tko želi, nađe način da uskladi više obaveza. Najbitnije je biti svjestan da više obaveza znači manje slobodnog vremena, da je potrebna dobra organiziranost i fleksibilnost, a najbitnije od svega je, barem ja tako mislim, okružiti se ljudima koji imaju razumijevanja za takav način života i daju podršku.

Pomaže li ti rad u Globalu da bolje razumiješ ono što ti profesori objašnjavaju na fakultetu?

Moram priznati da su mi obrazovanje i profesori, koji su većinom iz struke, uspjeli približiti ono što me čeka u redakciji. Praksa je ipak praksa – iskustvo učenja na vlastitoj koži na principu pogrešaka i uspjeha za koje nas nijedna teorija ni simulacija ne može pripremiti. Svaka redakcija je, primjerice, specifična i nijedna ne može u potpunosti pripremiti za rad u nekoj drugoj. Temelji se grade i mislim da bi se trebali graditi obrazovanjem, ali ključno znanje se stječe isključivo i samo radom.

Možeš li nam predstaviti smjer u kojem Global ide. Što je Global, čime se bavi i čemu teži u budućnosti?

Global su novine namijenjene studentima i srednjoškolcima (i onima koji se tako osjećaju) koje jednom mjesečno izdaje Fakultet političkih znanosti u Zagrebu. On obrađuje mnogo tema, od onih klasičnih kao kultura ili sport do specifičnih rubrika kao što su studentski život ili srednja škola. Svaka redakcija ima neki san ili viziju kojoj teži, tako i mi. Mi izlazimo relativno kratko (godinu dana) i vrlo smo zadovoljni postignutim, osobito smo ponosni na Posebnu rektorovu nagradu, pa nam ostaje samo maštati što sinergija mladih entuzijasta može napraviti u idućih godinu dana.

Koja je tvoja zadaća u Globalu? Možeš li nam opisati jedan svoj radni dan?

Novinarka sam. Pišem za više rubrika: poduzetništvo, kultura, sport… Mnogo toga me zanima i to mi je dobra prilika da pronađem što mi najviše odgovara. Također, okušala sam se u marketingu i odnosima s javnošću. U novinarskom svijetu nijedan dan nije isti. Svaki dan nosi nešto novo i onako kako si posložim, tako radim. To nije ništa neobično za novinarsku struku koja od pravila poznaje samo rokove i termine obveznih sastanaka. Ostalo su dogovori i rad koji zahvaljujući današnjoj tehnologiji mogu obavljati u svom najdražem kafiću.

Kako si se odlučila na studij novinarstva u vrijeme kada novinarima ne cvjetaju ruže u Hrvatskoj?

A u kojem sektoru cvjetaju ruže? Mislim da je najbolje raditi i studirati ono što volimo jer je to jedini način i motivacija da se fakultet završi, a posao bude užitak, a ne tlaka.

Studij i rad ti ne dopuštaju puno slobodnog vremena. Kako provodiš slobodno vrijeme?

Moj „manjak slobodnog vremena“ ne doživljavam kao zakinutost. Kroz obaveze imam priliku raditi ono što volim, učiti i raditi na sebi, upoznavati nove ljude i družiti se. Za mene je to idealno (ne)slobodno vrijeme. U klasičnoj definiciji slobodnog vremena volim biti sa psom, družiti se s prijateljima i kolegama, biti u gradu i promatrati kako se razvija i posjećivati novootvorene kafiće, restorane i slastičarnice. Ipak, najdraže mi je kada mogu iskomponirati jedno i drugo. Npr. odraditi intervju u pubu koji nikada do tada nisam posjetila.

Kao mlada novinarka sigurno si zanimljiva dečkima. Kakve dečke voliš? Što tražiš kod njih?

Mediji, filmovi i serije izgradili su stereotip da su novinarke vrlo probitačne, karizmatične i samosvjesne žene što ih čini privlačnima jednom dijelu muškaraca. Istina je da takav stereotip ima nekog udjela u praksi, ali ja smatram da muškarci pristupaju ženi jer im je zanimljiva, ne toliko jer je ona novinarka ili stjuardesa ili što god se već smatra privlačnim. Često se novinarska inicijativa tumači kao klasična inicijativa što je pogrešno. Istina, radom sam stekla mnoga predivna poznanstava koja su lijepa jer sam samo radila ono što sam voljela – nisam ih tražila.

Vratimo se novinarstvu. Koji su planovi i nadanja za budućnost? Gdje se vidiš kroz par godina?

Novinarstvo je nešto što ja sada volim raditi, a fakultet je nešto gdje se želim izgraditi. Svakako bi voljela nastaviti studirati i okušati se u još mnogo toga. Smatram da očekivanja i planovi dovode do ograničenja i razočarenja tako da si ih ne želim stvarati. Jedino u što sam sigurna je da želim kroz par godina raditi nešto što će me ispunjavati kao posao kojim se sada bavim.

Što možeš poručiti mladima koji se žele baviti novinarstvom, ali se boje budućnosti?

Imam mnogo prijatelja koji tek kreću studirati i poručit ću isto što i njima: radite i studirajte ono što volite jer ćete to lakše završiti. Kada se posao ne doživljava kao posao, već kao prilika za zaradu i izgradnju kroz ono što volimo, puno je veća motivacija. A mislim da svi znamo da je motivacija i dodatna predanost, jedino što vodi uspjehu; u prvu ruku nas samih kao pojedinaca, te u konačnici cijelog društva.