Život se odvija u sadašnjosti, tamo gdje najmanje živimo

Piše
Brankica Stanić

Apr 28, 2020

Ovaj majmunski um uvijek traži uzbuđenje, misleći da je nešto bolje odmah iza ugla, nešto što jedva čeka biti otkriveno. Čini se da mu je teško prihvatiti i cijeniti jedino nad čim ima kontrolu – svoju sadašnjost.

I prigovara često, taj naš um. Nešto drugo je uvijek bolje od onoga što imamo trenutno. Nešto uvijek nedostaje.

Ako dozvolimo biti vođeni ovim umom s vremenom se osjećamo umorno, anksiozno. Ne možemo se opustiti. I umjesto da pokušamo utišati naš um, mi očajnički tražimo nešto novo da nam odvuče pažnju. Hvatamo se za novu granu, pa za novu, pa za novu… U jednom trenutku shvatimo da unatoč svim našim naporima mi nismo sretni sa svojim životima, no obično nemamo ni najmanjeg pojma zašto je to tako.

Ovaj naš majmunski um također ne voli biti ograničen na bilo koji način. Ne moramo nešto zaista napraviti ili otići negdje, ali želimo imati tu opciju otvorenu. Imam mačku koja poludi ako su zatvorena iti jedna vrata u kući. Želi da su otvorena iako nije zapravo zainteresirana da bude u određenoj prostoriji i uvijek spava na istim mjestima. Nema puno razlike ni kad smo mi ljudi u pitanju i to je lako uočiti sada kad smo prisiljeni ostati doma.

Možda rijetko putujemo, ali sada kada ne možemo sada to zbilja želimo. Možda po povratku s posla većinu popodneva provodimo gledajući Netflix, trateći vrijeme na društvenim mrežama, možda uz kakvu knjigu, ali sada sve o čemu možemo misliti su odlazak na pizzu ili  kavu u omiljenom kafiću, kino ili neku drugi oblik socijalizacije. Možda radimo puno i naporno i rijetko imamo vremena za svoje hobije, ali sada kad imamo sve bi dali da pobjegnemo od ovog što izgleda kao beskrajno zatišje. Sanjamo o pikniku ispod vedrog neba, vikend putovanjima i roštiljanju s prijateljima. Nedostaje nam strka i užurbanost.

Ovih dana više nego ikad, društvene su mreže naš jedini prozor u svijet. I pogled nije baš lijep.

Većina priča su jadikovke na trenutnu situaciju. Neki djele ideje kako preživjeti duge dane sa djecom i partnerom, kako izbjeći dosadu, kako naučiti neki strani jezik ili završiti kakav tečaj sada kada imamo tako puno vremena na raspolaganju. Kako ostati na vrhu igre, kako biti najbolji, kako se osjećati superiorno i činiti da se drugi koji ne rade ništa vrijedno hvalisanja osjećaju jadno.

Očajnički se hvatamo za nove grane.

Ponašamo se kao da je smrtni grijeh ne raditi ništa. Kao da ovakva vremena nemaju ništa produktivno za ponuditi. Nije li blagoslov biti sa svojom obitelji bez trčanja na neku od pomno isplaniranih aktivnosti koje vrve zabavom i avanturama? Kad ih prakticiramo, da li zaista provodimo vrijeme jedni sa drugima ili samo provodimo vrijeme? Ulažemo li u naše odnose, pokušavamo li poboljšati način na koji tretiramo jedni druge ili samo grabimo za raznim aktivnostima koja se mogu uslikati i staviti na Instagram uz nekakav inspiracijski caption i hashtag? Nije li ova usporenost koju trenutno većina nas živi nešto za čim smo čeznuli dok smo imali dane isplanirane od sumraka do zore?

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

✍✍ “Znate onaj osjećaj kad čitate o raznim tragedijama, nezgodama ili bolestima koje se događaju posvuda oko vas ali vam se čini da je to negdje miljama daleko i da je mala ili nikakva vjerovatnost da se išta od toga baš vama dogodi? Takvo je bilo moje iskustvo sa koronavirusom. Iako radim u domu za starije i nemoćne, iako sam dok su mnogi svoje poslove počeli odrađivati od kuće, a neesencijalne usluge se počele zatvarati, uredno odlazila na posao i brinula o onima s kojima je prakticirati distanciranje i držati razmak gotovo nemoguće. Jer, eto, zdrava sam k’o dren. Nikad bolesna. Imati gripu mi je stran pojam, a prehlade koje me znaju tu i tamo uhvatiti su obično jedva iti primjećene i preboljene u hodu. Imunološki sustav za poželjeti…” ✍✍ Novi post je na blogu. Link u opisu profila. #newpost #blogger #blog #writing

Objavu dijeli Brankica Stanić (@stanich_b) Tra 23, 2020 u 3:29 PDT

Ponekad se čini da bi postigli zadovoljstvo onda kad bi imali sve u idealnim dozama. Jednake količine slobodnog vremena, radnog vremena, obiteljskog, brige za sebe, druženja… Bi li to zaista spriječilo naš majmunski um od traženja nevolja? Sumnjam. Vjerovatno bi savršeno jednaka količina vremena za sve, s vremenom postala uzrokom anksioznosti. Kao da smo programirani za mizeriju i ako ne pazimo naši umovi imaju moć da učine da se osjećamo jadno bez obzira na sve.

Kompletno balansiran život je teško postići. Naši su životi više periodi u kojima u jednom trenutku imamo previše ovoga i premalo onoga. Ovi se periodi izmjenjuju i obično uspijemo biti sretni ako prihvatimo stvari onakvima kakve jesu. Ako pokušamo uživati u dobrobitima koje svaki ovaj period ima za ponuditi bez obzira od čega su satkani.

Neki od nas su zbilja trebali ovaj reset gumb koji nam je korona omogućila. Ovu priliku da iskoračimo sa vječne trake za trčanje i usporimo. Da cijenimo ono što imamo jer sutra kad nestane mislit ćemo o istome s čežnjom. Žaliti ćemo što ovo vrijeme nismo proveli manje čangrizavi.

Ne bi li bilo produktivnije kada bi na trenutnu situaciju pokušali gledati kao na blagoslov? Ipak nam je dana isprika za ne raditi ništa važno i ujedno raditi ono najbitnije. Pogledati izbliza naše odnose s ljudima s kojima dijelimo svoj život. Njegovati sebe  onako kako rijetko imamo vremena; možda uživajući u dugim kupkama, meditiraući li čitajući neku od knjiga s hrpe  koju smo stvorili kroz godine i za koju nikad nemamo vremena.
Prihvatiti sadašnji trenutak, stvarnost koju trenutno živimo umjesto konstantnog bježanja koje nam je tako drago.
Istrenirati svoj majmunski um.