Čemu nas je naučio život u izolaciji?

Piše
Brankica Stanić

svibnja 07, 2020

Svaka promjena, htjeli je mi ili ne, nosi nešto sa sobom. Nešto što naučimo, shvatimo, prihvatimo. Nešto što prestanemo, otpustimo ili izbacimo iz svojih života. Kod nekoga su to možda tek male, jedva primjetne sitnice, a nekoga zateknu ponešto značajnije turbulencije.

Kad govorimo o trenutnoj pandemiji, neke od mogućih spoznaja zajedničke su većini. Meni trenutno padaju na pamet tri i redosljed im je potpuno nasumičan. 🙂

• Količina našeg slobodnog vremena nema puno veze sa količinom naših postignuća

Ah, ta konstantna utrka sa vremenom. Uvjereni smo da je to jednostavno tako. Posljedica modernog načina života i obveza kojih često imamo previše. Koliko smo puta sebi rekli; eh, da mi je samo malo više slobodnog vremena, sve bih stigla. I prefarbati policu s knjigama u dnevnom boravku. I isprobati sve one recepte sejvane na fejsu. I posaditi štogod cvijeća u dvorištu. Vježbati svaki dan. Usavršiti ovo ili ono.

I evo nas sada, igrom prilika zatvorene u kući, a dan proleti kao da traje pet minuta. I navečer opet ista uzrečica: pa ja ništa nisam stigla, kamo je otišao dan!?

Ja prva se u ovome prepoznajem. I nije da se baš ništa ne stiže, ali nekako sve ono napravljeno ne odgovara količini slobodnog vremena koje imamo. Primjerice, ako je danas sve što sam napravila otipkala ovaj tekst, skuhala ručak i odradila štogod kućanskih poslova, nešto ipak jesam napravila, ali sve te stvari radim i kad odrađujem smjenu na poslu. Dakle, gdje je nestalo tih osam sati?

Možda u činjenici da svoje slobodno vrijeme doživljavamo daleko ležernije nego kad odlazimo negdje na posao? Ako na poslu moramo biti u osam sati ujutro, mi ćemo biti tamo u osam sati ujutro. Ako smo slobodni i planiramo prefarbati policu u dnevnom boravku, u osam ćemo se u najboljem slučaju tek ustati.

Pa prva jutarnja kavica od sat – dva dok prokrmeljimo, uz obavezno skrolanje po društvenim mrežama. Pa doručak, koji telefonski poziv… Kist nam je u rukama tamo negdje oko podne, ako do tada ne odustanemo od ideje potpuno jer smo u ovom stadiju već isfrustrirani činjenicom koliko je već sati i kako nismo napravili ništa.

Svemu onome što planiramo, ako zaista to želimo i ostvariti, bi trebali pristupiti ozbiljnije. Kada nismo pritisnuti raznim poslovnim obvezama i uživamo svoje slobodno vrijeme, ne želimo osjećati ikakvu nelagodu, ono moram koje nas diže ujutro iz kreveta na posao kada nam se baš i ne ide. I zato od većine svojih zamisli lako odustanemo, obično uz more opravdanja: sutra ću, imam vremena, mogu si priuštiti koji dan zabušavanja s obzirom koliko inače naporno radim…

Sve to stoji i u redu je. Nigdje ni ne piše da išta od svojih zamisli mi moramo. Ali ako ih zaista želimo ostvariti, i ako želimo izbjeći onaj frustrirajući osjećaj razočaranja jer će nam polica i ovu godinu ostati neofarbana, moramo biti spremni na određenu dozu nelagode, bolju organizaciju i ustajanje rano ujutro, baš kao i onda kada idemo na posao.

• Shvatili smo što je zaista važno, tko nam je bitan i kome smo bitni

Mi ljudi smo socijalna bića. Čak i oni najitrovertiraniji među nama, oni koji obožavaju samoću, trebaju kontakt s drugim ljudima, ako ništa barem jedan kvalitetan i prisan odnos sa drugom osobom. U svijetu prije korone nismo možda pretjerano vodili brigu o tome jer smo kroz radna društvena okupljanja bili konstantno okruženi sa ljudima.

Ono na što nam je izolacija ukazala je koliko su zapravo prisni ti odnosi koje imamo s drugima. Tko nas je nazvao i upitao kako smo? Koga smo mi zaista željeli nazvati i čuti kako provode svoje dane?

Neki su možda shvatili koliko su blagoslovljeni, a neke je možda deprimiralo koliko je lista mala. U ovakvim situacijama mnogi ljudi, koje inače viđamo gotovo na dnevnoj bazi, doslovno padnu u zaborav jer nam odnos sa njima nije ništa više od pukog poznanstva. Nije da to nismo već znali, ali mi ljudi često znamo važne stvari uzimati zdravo za gotovo. Ne poklanjati im potrebnu pažnju i ulagati u njihovo održavanje i razvoj.

Trebamo ljude u svojim životima. Ali trebamo ih, onako zaista. Ne lažno, ne iz koristi. U ovom modernom ja, ja i samo ja svijetu, sve to izgleda divno i krasno dok nam se ne oduzmu sve one zanimljive igračkice modernizacije koje nas drže zaposlenima i zabavljenima.

Tada shvatimo da ako nemamo kvalitetnih i prisnih odnosa sa ljudima oko sebe, nemamo zapravo baš puno.

William Glasser, američki psihijatar, vjerovao je da je uzrok gotovo svih problema s kojima se ljudi susreću nedostatak zadovoljavajućeg odnosa u nekom od aspekata njihovih života. Date li priliku njegovoj teoriji izbora i proučite je, ova njegova izjava vam više neće zvučati radikalno.

• Shvatili smo koliko izolacija može biti štetna pa čak i opasna

Provodeći vrijeme bez velikih distrakcija, um ima tendenciju postati bistriji, stvari jasnije. Neke dvojbe koje su nas mučile ili nam stvarale zbunjozu sad su kristalno jasne, jednostavne i nije nam baš jasno zašto smo prije toliko mozgali o istima. Ne mora se tu raditi o nekim velikim stvarima. Možda smo dobivali mini živčani slom jer nam je frizura bila koma taj i taj dan. Jer je vaga pokazala kil-dva viška. Jer ipak ne možemo na dugo očekivani koncert/putovanje…

Sad shvaćamo da smo dizali galamu bez veze. Da nije smak svijeta ne samo imati lošu frizuru već i četiri prsta debeli izrast. Svijet nije stao. vrti se i dalje bez obzira na naše mušice. We are all pretty small in the big scheme of things, rekao je Jack Nicholson u filmu About Schmidt. I bio je u pravu.

No, koliko izolacija može razbistriti naše misli, toliko ih može i pomutiti, ovisno o tome čime ih hranimo. To nas dovodi do sljedećeg zaključka; izolacija može biti štetna, pa čak i opasna.

Pretjerani boravak u umu iskrivljuje percepciju, a duga zatvorenost u četiri zida obično rezultira time da previše boravimo u svom umu. Još ako taj um hranite vijestima i novostima putem interneta i društvenih mreža… U umu se lako stvori slika koja baš i ne odgovara realnosti. Slika koja nas može učiniti nemirnima, anksioznima pa čak i depresivnima. I to se obično dogodi postepeno, na način kojeg nismo uopće svjesni.

Meni se dogodilo da sam nakon sati i sati hranjenja svog uma raznim negativnim vijestima veznanih uz koronu, bila zatečena stanjem vanjskog svijeta kad sam izašla do trgovine i prošetala se uz kanal. Kao da sam u najmanju ruku očekivala zombije kako se šetaju po ulicama. A svijet je zapravo i dalje odrađivao svoje; sunce je sjalo, ptice su cvrkutale, ljudi nisu izgledali kao zombiji i mogao si im bez problema uzvratiti pozdrav i osmijeh.

Čak i ako smo odlučili otići na informacijsku dijetu i potpuno se ograditi od vijesti i novosti iz vanjskog svijeta, izoliranost nam svejedno može naštetiti.

Možda ćemo u umu vrtjeti naše odnose s drugima, našu prošlost, odluke koje smo donijeli, našu budućnosti i sve ono što nas tek čeka. Nećemo živjeti u trenutku. Sve ovo je više nego dovoljno da naše misli skrenu u percepcije koje nemaju puno veze sa realnošću i zbog kojih možemo bespotrebno narušiti kvalitetu svog života.

Kakve spoznaje je vama donijela izolacija?

Više na mom blogu ovdje.