Jednorog u muškome svijetu rudara

Piše
Petra Haleš

Jan 08, 2021

Za inovacija pod nazivom Unaprjeđenje numeričkog modela proračuna termičko-hidro­-mehaničkih efekata na stijeni odlagališta iskorištenog nuklearnog goriva u godini dana osvojila je 11 svjetskih i domaćih nagrada.

Smatram da je vrijeme da se zaborave rodne podjele vezane za odabir struka i poslova. Žene mogu biti jednako dobri inženjeri, ako ne i bolji u odnosu na muškarce. Jedna smo od najplaćenijih struka u Hrvatskoj, malo nas je pa ne postoji konkurencija. Između ostalog, inženjerke rudarstva su bolje plaćene od muških kolega!

Poručuje to u razgovoru za Universitas mlada Galla Uroić, diplomirana inženjerka rudarstva i studentica poslijediplomskoga doktorskog studija “Primijenjene geoznanosti, rudarsko i naftno inženjerstvo” Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Najnagrađivaniji je student Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i među najnagrađivanijim studentima u Hrvatskoj.

Gallu je na međunarodnim sajmovima i izložbama „proslavila“ inovacija pod nazivom Unaprjeđenje numeričkog modela proračuna termičko-hidro­-mehaničkih efekata na stijeni odlagališta iskorištenog nuklearnog goriva za koju je u godini dana osvojila ukupno jedanaest nagrada.

LJUBAV PREMA FIZICI I GEOLOGIJI

Kolegica Galla Uroić nastavila se baviti ovom temom i upisom na doktorski studij te je prijavila temu okvirnoga plana istraživanja pod nazivom “Ocjena utjecaja saturacije bentonita na tlak bubrenja, sigurnost i uporabivost na odlagalištu istrošenog nuklearnog goriva i visokoradioaktivnog otpada”. Kao osoba koja govori tri strana jezika (ruski, engleski i švedski) te posjeduje niz certifikata iz područja računalnih tehnologija koje je stekla kao studentica, uključujući programiranje, numeričko modeliranje, GIS, numeričko i fizičko 3D modeliranje te obradu multimedije, a osobito kao koautorica tri znanstvena članka i nositeljica šesnaest certifikata Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), svakako je mogla konkurirati za posao i studij bilo gdje u svijetu. Ipak, odlučila je ostati u Hrvatskoj i na Sveučilištu u Zagrebu, čime je pokazala da joj je draži doprinos znanosti i boljitku svoje zemlje od bilo čega drugoga.

U društvu mentora i omiljenog profesora Želimira Veinovića

– Moji planovi iz srednje škole bili su vezani za studij fizike, zbog višegodišnjeg sudjelovanja na natjecanjima iz astronomije i međunarodnim ljetnim školama. Odluka da upišem RGN je bila poprilično iznenadna, iz više razloga: moj tata je studirao rudarstvo, ali ga nikad nije završio, te izravan upis na fakultet dobiven na temelju rezultata s državnih natjecanja. Ako gledamo rezultate mature mogla sam birati bilo koji tehnički ili prirodoslovni fakultet u državi, ali odlučila sam se za RGN.

Naravno, nisam išla u nepoznato. Dugo sam slušala kako se radi o fakultetu čije je područje izrazito široko, te da postoji mogućnost da se bavim doslovno čime želim. Gledajući studijski program, prvo sam zapela za kolegije vezane za miniranje, ali zbog ljubavi prema fizici i geologiji (koju sam razvila tijekom preddiplomskog studija), odlučila sam se usmjeriti u područje geotehnike na diplomskom studiju – koja pokriva duboko geološko odlaganje radioaktivnog otpada. Više-manje, primjena svega što me zanima.

Kako je došlo do tvoje nagrađivane inovacije, koliko je zapravo bitno progovoriti o tematici nuklearnog otpada i njegova odlaganja?

Inovacija je napravljena u sklopu diplomskom rada, kada sam uočila da znanost i struka uporno zanemaruju ispucalu zonu stijenske mase koja nastaje iskopom. Kako se radi o stijeni koja ima drugačija svojstva od netaknutog dijela, odlučila sam „otežati“ numerički proračun uvođenjem tog dijela u model. Rezultati koji se dobiju postaju realni, ne gledamo idealizirani slučaj i možemo očekivati da će se takvo stanje javiti u stvarnom odlagalištu, što može bitno utjecati životni vijek i sigurnost odlagališta.

Do prvih nagrada je došlo nakon što je mentor primio mail s ponudom da se prijavimo na sajam inovacija u Zagrebu, Varšavi i Hyderabadu. Odlučili smo ići metodom „ako prođe, prođe“. Nismo imali pretjerana očekivanja i ugodno smo se iznenadili kada su došli prvi rezultati iz Poljske. Ubrzo je stigla ponuda za besplatnim sudjelovanjem na sajmu u Nürnbergu, koji je najveći europski sajam inovacija te prijava za sajam inovacija u Seulu, Južna Koreja. Uspješno smo odradili sve sajmove te dobili 5 medalja: 2 bronce, 2 srebra i jedno zlato. U tom trenutku nismo planirali daljnje prijave na nove sajmove inovacija, ali nakon Koreje sam započela dobivati mailove iz Kanade s molbom da se prijavim na njihovo natjecanje. Popustili smo pritisku Kanađana, te prijavili inovaciju. Uspjeh je bio daleko najveći, jer smo dobili 3 nagrade: zlatnu medalju, posebnu nagradu Kanade te nagradu za ulazak u Top 20 inovacija na natjecanju (preko 600 prijavljenih i ocijenjenih projekata). Ubrzo je stigla ponuda za natjecanje u Koreji te na INOVA-i u Zagrebu. I došle su još 3 nagrade: zlato u Koreji, posebna nagrada Azijske udruge inovatora te zlato na zagrebačkoj INOVA-i.

EADEKVATNO ODLAGANJE RADIOAKTIVNOG OTPADA

Osnovni problem s kojim se stručnjaci na području zbrinjavanja radioaktivnog otpada redovito susreću je nedovoljno obrazovanje ili nedostatna informiranost dionika po tom pitanju. Tematika radioaktivnog otpada i njegovog odlaganja je poprilično „škakljivo pitanje“, jer postoji strah od nezgoda. Taj osjećaj straha i panike pred pojmovima radioaktivno i nuklearno, izbjegao bi se sustavnim obrazovanjem mladih generacija te kvalitetnim i pravovremenim informiranjem svih generacija i slojeva društva. Tako bi se izbjegle i nenamjerne greške poput zamjene pojmova „radioaktivno“ i „nuklearno“, do kojih dolazi jer se pojam nuklearno čini „jačim“ od radioaktivno pa bolje naglašava problem, iako te riječi nisu sinonimi. Nadalje, premda radioaktivni otpad ne nastaje isključivo u nuklearnim elektranama, već se javlja i u medicini, industriji, prehrambenoj industriji, istraživanjima i sl., malo ljudi je toga svjesno.

Znamo li koliko je nuklearnog otpada do danas odloženo u svijetu i je li bilo u novijoj povijesti neadekvatnog odlaganja nuklearnog otpada, samim time posljedica po ekosustav i zdravlje čovjeka?

Radioaktivni otpad se dijeli na nekoliko kategorija, prema aktivnosti i sadržaju radionuklida. Kada govorimo o odlaganju postoji nekoliko koncepata i svaki ima svoje zahtjeve. Odlaganje nisko i srednje radioaktivnog otpada je već normalna procedura u svijetu, te postoji niz dobrih primjera iz prakse – npr. Morsleben u Njemačkoj, gdje se nisko i srednje radioaktivni otpad odlagao u stari rudnik soli, uz niz zaštitnih inženjerskih barijera. Odlaganje visoko radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva nije započelo nigdje u svijetu, zbog vrlo zahtjevnih uvjeta za odlaganje. U tom slučaju najdalje je otišla Finska, te ju prati Švedska. Finci već nekoliko godina imaju dozvolu za izgradnju dubokog geološkog odlagališta (Onkalo, Olkiluoto) te su pred početkom samog odlaganja istrošenoga nuklearnog goriva. Mogli bi reći da su „first of the kind“ i veliki uzor svim državama koje imaju program odlaganja iskorištenog goriva iz elektrana.

Moram naglasiti, kada se radi o odlaganju radioaktivnog otpada, prvo i najbitnije je sigurnost. Sva odlagališta se projektiraju da budu sigurna do trenutka kada aktivnost radionuklida iz otpada padne ispod granice propisane zakonom, što može značiti nekoliko stotina ili nekoliko tisuća godina, zavisno o vrsti otpada. Odlagalište istrošenog nuklearnog goriva projektira se na milijun godina. Iz tog razloga se provodi niz sigurnosnih analiza i provjera, te se ne odlaže na „lošim“ lokacijama, već izbor traje dugo i predstavlja vrlo zahtjevan proces. Svaka odabrana lokacija za takav objekt je provjerena u raznim inženjerskim aspektima, te ne predstavlja opasnost za biotu (ljudi, flora, fauna).

Što misliš, brinemo li dovoljno o zaštiti okoliša i budućnosti planete? Popularizacije Grete Thunberg i njezinog aktivizma pridonijela je osvještavanju mladih, međutim je li to dovoljno?

Moje osobno mišljenje je da postoji nekoliko grupa ljudi: oni koji uistinu rade na zaštiti okoliša, grupa koja zahtjeva od drugih da „smanje“ utjecaj na okoliš, ali ga sami zagađuju i grupa koja apsolutno ignorira cijelu priču. Nažalost ljudi nisu svjesni klimatskih promjena, koliko je zapravo naš utjecaj velik i koliko bi krenuvši od sebe mogli napraviti. Ukoliko bi promijenili vlastitu prehranu i smanjili količinu mesa i ribe koju jedemo, pomogli bi planetu jer ne bi došlo do tolikog stvaranja stakleničkih plinova. Nažalost, Hrvatska je zemlja koja voli konzumirati životinje, pa prema tome smatram da sve uzimamo zdravo za gotovo.

NOVI NAČINI PRIPREME KAVE

Sve je više odbačenih zaštitnih maski, na cestama, livadama, parkovima, pa čak i u centru Zagreba, na Jelačić placu… Kako to komentiraš? Hoće li neadekvatno zbrinjavanje iskorištenih zaštitnih maski stvoriti novi ekološki problem kroz godinu-dvije?

Ekološki problem vezan za odbačenu zaštitnu opremu nije došao s virusom COVID-19, već je od ranije prisutan: ljudi općenito imaju naviku bacati otpad u okoliš, a pojavom veće količine zaštitne opreme koja završava u okolišu, problem je postao uočljiviji. Gledajući po internetu, već se vide rezultati korona krize. Odbačene jednokratne maske su posvuda, čak postoji nekoliko članaka koji govore da je problem u začepljivanju kanalizacije zbog nepropisnog bacanja istih.

Kojeg bi profesora s fakulteta izdvojila kao posebnog; od koga si najviše naučila?

Definitivno ću izdvojiti mentora s diplomskog rada, doc. dr. sc. Želimira Veinovića. Zahvaljujući njemu i kolegiju koji mi je držao (Podzemna odlagališta otpada) „ušla sam u svijet“ odlaganja radioaktivnog otpada i odlučila da ću se baš time baviti u životu. Nastava mu je bila odlično koncipirana, a vježbe su uključivale izradu projektnog zadatka čije rješenje smo u grupama branili na simulaciji javne rasprave. Trudio se prenijeti što više znanja i informacija i zainteresirati nas za istraživački rad, a po malo i pripremiti za problematične aspekte struke.

Čime se još baviš? Koji su ti hobiji?

Najviše slobodnog vremena trošim na čitanje knjiga, otkrivanje novih načina pripreme kave i gledanje, tj. „rewatchanje“ omiljenih epizoda Teorije velikog praska. Nekada sam trčala maratone i veslala, ali uz puno radno vrijeme na poslu i obveze vezane za doktorat, ostaje mi jako malo za hobije. Iako to ne smatram hobijem, stan mi je pun biljaka i imam, kako bi se reklo, „green thumb“.

Izvor/Foto: universitas-portal.hr