Ljetni bijeg u Alpe – prvi dio!

Piše
Kristina Josić

Jul 08, 2015

Pridružio mi se i ovaj put odlučio iskusiti vožnju kroz iste krajeve i na četiri kotača. Njemu je zasigurno mnogo dramatičnije bilo na punoljetnom BMW-om motociklu, no odlučio mi je biti pratnja prilikom obilaska Grossglockner i glasovite Hochalpenstrasse, i na tome sam mu izuzetno zahvalan. Ono što nam tog rujanskog dana nije išlo na ruku, bili su vremenski uvjeti.  Često se na motociklu suočite s rizikom da vrijeme postaje svojevoljno; pada kiša, koja doduše donese čarobne duge ili se čak štoviše nazire snijeg.

Kako sladoled tada nismo uspjeli pojesti na odgovarajući način, jedino je preostalo destinaciju posjetiti još jednom.
Otada je prošlo neko vrijeme, a kolega je u međuvremenu osim austrijskih, posjetio i talijanske i švicarske Alpe, stalno me podsjećajući na ono što me još čeka. Konačno, ovog ljeta pronađena je osoba jednakih interesa te se moglo krenuti na put. I to sasvim ozbiljno – uzet ćemo koliko god je potrebno vremena i osvojiti sve vrhove koji stoje na putu do – Švicarske.

Uz konzultacije s pravim ljudima napravljen je plan puta, nekoliko rezervacija za smještaje putem, a sam auto već je otprije bio spreman provesti 2000 kilometara u nešto težim uvjetima rada. Povremeno me proganjala potreba da uplatim kakvu europsku asistenciju, da me u slučaju možebitnog kvara ne opelješi kakva švicarska šlep služba, no dok sam se premišljao, prošlo je vrijeme i nisam stigao to realizirati. U konačnici, ako ne krećete s dobrom vjerom, zašto uopće krećete?

Ruta je obuhvatila 2000 kilometara Alpi i Dolomita, u Austriji, Italiji i Švicarskoj. Kasnije smo se spustili na jug u Italiju te se, prvi put u tom trenu okrenuvši u smjeru Hrvatske, provezli jezerima i nekim značajnim gradovima. U pet dana smo u prosjeku svaki dan mijenjali državu i spremajući se na spavanje tekućeg dana, bilo nam je ponekad teško prisjetiti se gdje smo spavali noć prije.
Naravno da se sjetite za 2 sekunde, ali u prvoj se morate koncentrirati zbog duljine ceste koju ste pod sobom progutali. Također, u tako kratkom vremenu koristeći njemački pa engleski ili osnove talijanskog, nađete se u situaciji da zapravo kombinirate sva tri jezika i sugestivno konobaru, recepcioneru ili nekom trećem pokušavate dočarati što vam je na umu.

Bottom line je da su Švicarci neobičan narod. Ni količina kosilica ni uređenost austrijskih sela, groblja i svega ostaloga u Austriji nije toliko dojmljiva kao savršena urednost i preciznost Švicaraca. Recimo, u 14 sati otvaraju se pošte, banke i slično, čak i ulica jednog Andermatta, u skladu s time, u 14:00:00 sve odjednom radi i funkcionira. Oni nisu čuli da podnevna pauza služi za spavanje, a da se kava ispija prvih pola sata radnog vremena. Mogli bi naučiti štošta o hrvatskoj opuštenosti. Trava se i dalje kosi, ulice se trajno čiste, gotovo da je teško naći bačeni opušak ili papirić, sve latice cvijeća stoje na svom mjestu. U Italiji nije tako, tamo sve odiše jednim svojim drugačijim šarmom.

Prvi dan posjetili smo Grossglockner, najviši vrh Austrije, visine 3.798 metara. Kako suputnica nije bila na Bledu u Sloveniji, to je bila odlična prilika za prvu pauzu, ali i za prestrašiti osam slovenskih labudova. Autocestom kroz Sloveniju većina će otići kroz Karavanke u Austriju, no naš je cilj bio putovati alternativnim pravcima tako da je Korensko sedlo, odnosno Wurzenpass, bio prvi mali prijevoj koji smo osvojili. Zatim smo sjeli na prostrane austrijske otvorene ceste i preko Spittala na Dravi, tjerajući prema Lienzu, došli podno Grossglocknera.

Kad se provezete mimo autocesta u Austriji (ali i Njemačkoj), njihovim širokim i posve ravnim regionalnim cestama, najprije ustanovite koliko su one učinkovite. Vaš auto fino klizi i zahvaljujući takvom konceptu zaista troši goriva najmanje što može, održavajući uglavnom savršenu brzinu od 80 do 90 km/h.
Grossglockner Hochalpenstrasse naplaćuje se za osobne automobile 32 eura i ujedno se njome može obići nacionalni park. Na njemu se možete popeti na dva vrha, Karl Jospeh Höhe, koji je turistički orijentiran i na kojem su parking i WC besplatni, odnosno već uključeni u cijenu ulaska u taj nacionalni park. Na Karlu je logičan potez spustiti se na glečer i pritom prijeći solidnu visinsku razliku u kratkom vremenu. Iako na početku staze stoji upozorenje da je planinarenje prigodno samo za profesionalce, zaboravili su napisati i da budale sa sandalama u kratkim hlačama također mogu do dna na kakvih 15 stupnjeva Celzijevih. Mnogo naivnih krene u dolinu izbliza razgledati glečer, a kako se bliži dno, to se susreću češće ljudi sa sve više planinarske opreme. Okolo cure potoci, mali slapovi i uživancija je biti na svježem zraku.

Kaže se da sjedenje pola sata dnevno uz jedan od slapova uz Hochalpen cestu ima blagotvoran učinak na astmatičare. Drugi vrh naziva se Edelweissspitze i do njega vodi zahtjevnija i uža cesta, tzv. špageti, na kojoj često morate ubaciti u prvu brzinu kako biste savladali lakat zavoj.
Prvu noć odsjeli smo u malenom selu Rangersdorf podno planine u blizini Lienza za sasvim dobrih 48 eura u što je bio uključen i doručak. U selu, osim razgledavanja dosadno dobro pokošene trave i isprobavanja izvorske vode na dva izvora u ulici duljine jedva 500 metara, nema se što posebno raditi osim otići na kakav dobar Gösser. Ili dva.

Nastavak putopisa slijedi za tjedan dana.

Autor: Petar Kögl