Marina Marjanović: Požar joj je oduzeo dom, ali ne i osmijeh

Piše
Nikolina Oršulić

Apr 11, 2016

“Dogodilo se to 5. siječnja u 3 ujutro tijekom božićnih praznika. Probudila me rođakinja koja je spavala kod nas i rekla mi da se iza nešto zapalilo.” Tako Marina Marjanović počinje priču koju je tijekom ova tri mjeseca vjerojatno mnogo puta ispričala. Priču o tome kako joj je požar oduzeo dom.

Taj utorak, 5. siječnja dvadesetčetverogodišnja Marina Marjanović vjerojatno će zauvijek pamtiti. Dan joj je počeo prilično rano i prilično neugodno, ali njoj je drago što je uopće počeo. Budući da se požar širio nevjerojatnom brzinom, samo desetak minuta sna dijelilo je nju i ostalih pet ljudi koji su u tom trenutku bili u kući od velike tragedije. Među tim ljudima bili su njezin uskoro četverogodišnji sin i petogodišnja kći, suprug, njegova rođakinja i njezin suprug.

Nekoliko sati nakon požara

Nekoliko sati nakon požara

Dogodilo se to 5. siječnja u 3 ujutro tijekom božićnih praznika. Probudila me rođakinja koja je spavala kod nas i rekla mi da se iza nešto zapalilo. Požar je počeo u vanjskoj ostavi i zahvatio je krovnu konstrukciju jer je u pitanju prizemnica. Vatra je toliko buknula da nisam stigla obuti ni čizme, uzela sam djeci jakne i čizme i izašla sam bosa van. Sve se zbilo u svega nekoliko minuta. Krov se urušio i sve što je bilo u sredini kuće je uništeno. Vatrogasci su stigli u manje od pet minuta, međutim, kako su u našoj ulici kuće u nizu, a požar se počeo širiti, njihov glavni cilj je bio spriječiti širenje požara na susjedovu kuću koja je već bila zahvaćena. Požar su gasili tri sata, nisam mogla vjerovati koliko to traje.

Vjerojatno je uzrok požara ljudski faktor, ali policijsko izvješće još se čeka, ispričala nam ova mlada majka koja je ujedno i studentica 2. godine preddiplomskog studija sociologije i filozofije na Hrvatskim studijima. Stvari koje nije uništila vatra, uništila je voda. Ipak, uspjeli su spasiti odjeću i igračke, ali i ono što je za svakog studenta od neizmjerne važnosti – laptop i skripte.

Dan prije sam pospremila laptop da mi ne smeta na radnoj površini i time sam ga spasila. Taman je semestar bio gotov i počinjali su ispitni rokovi, tako da sam sretna što su mi pukom srećom literatura i skripte ostali čitavi. Bilo bi jako teško u tako kratkom roku sve to ponovno nabaviti.

Photo galerija (12 slika)

Nažalost, ne postoji mogućnost obnove kuće. Unatoč tome što Marinin suprug radi, a ona se nada da će dobiti državnu stipendiju u kategoriji 10% najuspješnijih studenata, ta primanja im ne omogućuju da krenu u obnovu. Osobito ako se uzme u obzir da još otplaćuju kredit za kuću koje više nema.

To je bila montažna kuća i sada je za rušenje, nema popravaka. Nismo ni ovu kuću otplatili, kredit otplaćujemo tek dvije godine i sada moramo nastaviti plaćati nešto što ne postoji, a trebali bismo nekako graditi i novu kuću.

Usprkos nizu faktora koji su najblaže rečeno okrenuti naopako, Marinin duh nije slomljen, baš suprotno.

Upoznali smo susjede i razne druge ljude koji su puno pomogli, stvorilo se novo zajedništvo. Svi su se nekako aktivirali, crkvena zajednica, lokalni kafići po Dubravi, profesori i studenti Hrvatskih studija, dječji vrtić Pčelica, Udruga studenata psihologije Fenix. Kuća je otišla, jedna materijalna stvar je propala, ali stvorila se jedna povezanost i vratila mi vjeru u ljude koja je bila poljuljana.

IMG_7386

Za mene nema prepreka, pogotovo me neće zaustaviti propadanje nečeg materijalnog.

Da nije riječ o floskulama govore i činjenice da je uz to što je puno radno vrijeme majka, Marina veoma uspješna studentica te da je veoma aktivna na fakultetu – potpredsjednica je Udruge studenata filozofije SCOPUS, članica Nadzornog odbora Udruge studenata sociologije Anomija, zamjenica predstavnika studenata vijeća Odjela sociologije te demonstratorica na dva kolegija (na jednom službeno, na drugom neslužbeno).

Marinina obitelj sada živi u kući suprugovih roditelja. Njih osam smjestilo se u 70 kvadrata. Iako kaže da kuća nije tijesna kad čeljad nije bijesna i da je navikla na seljenje jer je ratno, izbjegličko dijete, priznaje da joj tijekom ispitnih rokova pomalo nedostaje prostora za učenje. No, u svom stilu dodaje da joj zapravo ništa ne nedostaje i da je naučila da se bez svega može.

11182029_1649534805279815_5397992841946548851_n

Ipak, potreban joj je novac kako bi, zajedno sa svojom malom obitelji, obnovila ono što su stvarali tako dugo, a izgubljeno je u nekoliko sati – dom.

Znamo svi da studentski standard i nije neki, ali kuna po kuna – kućica. 🙂

Kunice možete uplatiti na Marinin račun u PBZ-u.

Broj žiro računa je HR5623400093103779128

#buditesolidarni

Komentari