Na današnji dan umro je Vinko Coce

Piše
x-ica tim

Oct 27, 2019

Vinko Coce dolazi iz jedne od najstarijih obitelji s čiovske strane današnjeg Trogira.

Na Vinka je od rane mladosti utjecala blizina grada Trogira i usmjeravala ga na glazbu mediteranskog suzvučja. Cocina glazbena nadarenost zamijećena je već u osnovnoj školi. S 13 godina dopunjuje solfeggio kod maestra Marinka Lukasa, satovima za klarinet, a s 15 godina kao tenor pjeva u vokalnom kvintetu Mali kanti.

Nakon završene Obrtne škole radi u trogirskom brodogradilištu. Njegov interes za glazbom raste, pa 1972. započinje suradnju s klapom Trogir, uz koju će ostati sve do početka samostalne karijere. Klapski angažman započinje kao prvi tenor, a kasnije se razvija u tenora solista.

Paralelno s pjevanjem u klapi, Coce razvija svoj glazbeni talent u glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu, na odjelu solo pjevanja kod prof. Branke Ristić.

1983. godine primljen je za zborskog tenora u profesionalnom mješovitom zboru HNK-a u Splitu. Ondje sljedećih 5 godina intenzivno i uspješno pjeva cjelovit operni zborski repertoar. Istododobno nastavlja rad u klapi Trogir.

Najveće priznanje dolazi prihvaćanjem asistencije u zboru Teatra Comunale iz Firence, gdje u operi Boris Godunov pjeva u krugu Luciana Pavarottija.

Samostalnu karijeru Vinko Coce započinje 1991. godine, pjevajući zabavnu glazbu. To, nažalost, donosi prekid suradnje s klapom Trogir, koja dijelom i zbog toga prestaje s radom 1995. godine.

U Domovinskom ratu nastupa diljem zemlje i inozemstva na raznim skupovima prosvjeda protiv rata i potpore braniteljima te na mnogim humanitarnim koncertima.

Nakon rata, započinje suradnju s Nenom Ninčevićem i Joškom Banovom, što rezultira i prvim estradnim uspjehom; Coce 1993. snima svoj prvi album, Mirno spavaj, ružo moja, koji je donio i nekoliko hitova. Te godine osvaja i Grand Prix na Splitskom festivalu zabavne glazbe s pjesmom Sićaš li se, Lungomare.

1994. nastupa na Dori s pjesmom Zlato moje. Uskoro dolazi i nominacija za Porin, za pjesmu Kora kruha u vinu. Nagradu doista i dobiva, zajedno s Klapom Trogir, i to kao priznanje za rad na polju njegovanja i unaprijeđenja tradicionalnog klapsko-dalmatinskog pjevanja.

Ovi su mu uspjesi osigurali popularnost na nacionalnoj razini.

2002. godine  klapa Trogir se ponovno okuplja na 40. godišnjicu djelovanja, što je obilježeno monografijom Povratak iskonu, autora Stanka Geića. Klapa nastavlja daljnje obrade glazbenih djela iz ciklusa Narodno blago grada Trogira, u okrilju KUD-a Kolo.

Zbog uspješne solističke karijere, Coce 2000. postaje članom Hrvatske glazbene unije, te dobiva status slobodnog umjetnika. Pored toga, Coce je stalni član komornog zbora samostana benediktinki i sv. Nikole u Trogiru.

Vinko Coce preminuo je 27. listopada 2013. u KBC Split, nakon višemjesečne bitke s teškim dijabetesom i povišenim krvnim tlakom.