Ne pobjeđuje se oružjem, već ljubavlju…

Piše
Brankica Stanić

Jul 01, 2020

Voljela je promatrati njegov profil, pravilan nos, donju usnu malo izbačenu, kosu vječito neurednu koja mu je uglavnom išla na živce no nikad se nije šišao na kratko jer je, rekao joj je, imao čudan oblik glave. Ona sama nije imala prilike u to se uvjeriti, otkako ga zna vlasnik je kovrča koje uredno odbijaju bilo kakvu poslušnost.

Nikad mu to nije rekla, no ne bi voljela kad bi se jednog dana zaista ošišao bez obzira na oblik glave. Provlačiti svoje prste kroz njegove kovrče bila je njena omiljena navika.

Uzdahnula je tiho i otpila gutljaj čaja iz šalice koju je tako snažno stiskala da je zapravo bilo čudno da još uvijek drži svu onu tekućinu na okupu.
Njegov telefon je zazvonio, javio se čvrstim i samouvjerenim glasom, onim koji je ujedno i savršeno opisivao njegovu kompletnu pojavu.

Činilo se da se ničega ne boji, da apsoultno sve ima pod kontrolom, da ne postoji osoba, situacija ni događaj koji bi ga mogli lansirati na nepredvidljiva emotivna polja u kojima mnogi drugi lome tijela, duše, živote…

Ponekad, često zapravo, pitala se zašto je s njom? Što je muškarca poput njega privuklo ženi poput nje? Nekome vazda nesigurnom, rijetko samouvjerenom, vječnom lutalicom po onim istim emotivnim poljima koje je on imao u malom prstu.

Ljubav? Frknula je nosom. Ne možeš voljeti bez valjanog razloga, mislila je. Bezuvjetne ljubavi ne postoje. Priče za malu djecu. Nije li i ona njega voljela upravo zato što je takav, što posjeduje kvalitete kojima se ona divi, koje cijeni? Bi li ga voljela da ih nema? Bi li ga uopće zamijetila? Sumnjala je u to. Iako je bio zgodan, no to je za nju uvijek bilo manje bitno. I najljepše lice postajalo joj je odbojno kad bi iza ugodne fasade otkrila zadah ljudske zapuštenosti, silna opravdanja, iluzije koje osobu drže u uvjerenju da je sve u redu s njenim životom, izborima koje živi čak i onda kad bi i najglupljem bilo jasno da nije.

Što onda? razmišljala je. Potreba da se nekako kazni jer mu je život tako prokleto savršen? Njegova ćudljiva djevojka, njegov dodir sa stvarnošću.  Mrlja na njegovom životu koja ga čini više ljudski, više pogrešnim. “Divan je, ali njegova draga…uh, ne znam što mu je to trebalo.”

Ili je jednostavno volio biti u ulozi dobrog samaritanca? Spasitelja koji će izvodeći jedno grešno biće na pravi put dodati nekoliko medalja na kaput njegovog postojanja?

Nije znala.

Ni kad je zamijetio njenu prisutnost, uputio joj osmijeh, pogled pun ljubavi.
Ni kad se ustao od svog radnog stola, prišao joj i nježno je zagrlio.
Ni kad ju je poljubio dok se okus čaja od mente na njenim usnama miješao s njegovim od kave koju je obožavao piti.
Eto, pomislila je. Eto mu mane – prekomjerne količine kofeina zbog kojih često nije mogao spavati. Dobro je, razmišljala je dok je njegov poljubac postajao sve dublji. Ovisnost o kofeinu je ljudska, ipak je čovjek koji ima svoje slabosti, a ne svemirac koji je došao osvijestiti u njoj njenu pogrešnost.

A možda je oboje.

Drugu osobu uvijek možemo vidjeti očima kojima ona sama često ne može.
U drugoj osobi često možemo vidjeti ono što zaista može biti kad bi samo otpustila kočnice koje je koče.
Drugoj osobi često potpuno nesvjesno možemo biti vjetar u leđa koji je natjera da konačno raširi ta svoja krila.
I poleti.
Do samih rubova svojih mogućnosti…

Foto: pixabay