Ignoriranjem protiv nametnutih ideala ljepote

Piše
Brankica Stanić

Apr 26, 2019

Nikad nisam bila mršavica. Sa svojom građom i visinom i da sam htjela ne bi baš postigla ono što se nametalo kao poželjno, ono što se u zadnje vrijeme čini mi se manje nameće, no ipak i dalje prednjači kad su u pitanju prihvatljivi standardi ženske ljepote.

Nikad nisam bila ni debela. Barem ne na način na koji ja vidim debljinu.
Ja sam negdje između. Što ponekad u društvu koje iz nekog razloga preferira krajnosti zna biti pa, neću reći problem, ali definitivno smetnja. Jednostavno se ne uklapate. Primjerice, ako ste malo jači i ne stanete u krpice koje vidite na izlogu popularne modne trgovine, poslat će vas na odjel plus size gdje vrlo brzo ustanovite da je sve krojeno za puno veće tete. Ili – ili, nema sredine. Odnosno, natjerati će vas da tako pomislite. I da se osjećate krivom. I nedovoljno dobrom.

Kao što to obično biva dok sam bila tinejdžerica i u ranim dvadesetima to mi je predstavljalo problem. Nebrojeno sam se puta sramila svog tijela, smatrala ga neprivlačnim i ogromnim. Danas ga prihvaćam takvim kakvo je, osjećam se dobro u svojoj koži, nemam averziju prema svom tijelu (Iako ne bi bilo loše da su mi bokovi samo maaalo manje široki 😛 ). Uglavnom, poanta je da je moj stav pozitivan.

Točnije smatram se lijepom, zgodnom i privlačnom sve dok se ne ugledam na nekim fotografijama ili na odjelu odjeće za odrasle gdje veličina 38/40 kao da se smanjila i sada služi samo mladim nerazvijenim tinejdžericama, a toj veličini više ne prethode 34 i 36 već i 32 pa čak i 30.
Zašto?

Jer potpuno nesvjesno uspoređujem svoje tijelo sa svim onima koji me napadaju sa naslovnica časopisa, reklamnih plakata i tv ekrana. Jer me 5 brojeva koji prethode mojoj veličini ponekad tjeraju da se osjećam kao slonica Nelica u svojem najgorem izdanju.

Ova činjenica posebno zastrašuje jer sam osoba na koju je teško utjecati posredstvom reklama i trendova. Ako nešto smatram nepotrebnim, ne sviđa mi se, ne možete me natjerati da to činim, nosim, radim koliko god to bio trenutni trend.
Znači ako čak i mene takvu nesvjesno pogađaju te poruke mogu samo zamisliti što sve one mlade žene i djevojke koje su podložnije utjecajima okoline misle u svojim glavama.

Što god nam društvo pokušalo nametnuti, ako smo zadovoljni s onim što jesmo, ako se dobro osjećamo biti i izgledati upravo onako kakvi jesmo, ne bi to trebali mijenjati.
Realno gledano, društvo će i najmršavijoj naći manu ako to poželi. A poželjeti će kad tad jer društvo sačinjavaju ljudi, a svi ljudi nisu divni i ne prihvaćaju svi različitost.
No činjenica je da čak i da mantrate ovo sebi svako jutro, opet će vas iznutra izjedati onaj crv sumnje, ono; možda bih ipak trebala poraditi na ovim svojim širokim bokovima. Iz jednostavnog razloga: Okolina na nas utječe. Ono čemu smo konstantno izloženi oblikuje nas. Htjeli ne htjeli. Određeni uvjeti daju određene rezultate. Ne daju li, nisu uvjeti krivi, oni su i napravljeni sa unaprijed određenom svrhom, kriv je rezultat jer se iz nekog razloga nije prilagodio uvjetima.

Što bi značilo da nema svrhe kriviti okolinu koja nam ne odgovara jer ju na taj način  nećemo promijeniti, naš protest dok istovremeno konzumiramo sve ono što nam se nudi i nameće – nema puno svrhe. Jer upravo to radimo svaki put kad kupimo i konzumiramo nešto što je apsolutni hit. Upravo to radimo svaki put kad kupujemo te časopise čije fotošopirane naslovnice ogorčeno komentiramo uz uzdah; Ma moš mislit da ona zapravo ovako izgleda! Upravo to radimo kad se izgladnjujemo da bi stali u ono što nam se nameće, iako smo zapravo sasvim zadovoljni svojim izgledom, da bi zablistali na svom Instagram profilu i dobili odobravanje.

Umjesto krivnje i prigovaranja ne bi li bilo jednostavnije pronaći okruženje s čijim se uvjetima i rezultatima slažemo, te ih smatramo poželjnima, a ovim drugim jednostavno okrenemo leđa?

Ignoriranjem nečijeg postojanja njegovu važnost svodite na nulu. Ne korištenjem nečijih usluga, ideja, proizvoda smanjujete njihovu potražnju i u konačnici s vremenom oni propadaju jer prestaje postojati tržište koje je plodno za njih.

Sve što je stvoreno, a nad čim se zgražamo, stvoreno je jer za iste postoji potražnja, jer ih konzumiramo.
Zašto je triologija 50 nijansi sive tako popularna? Jer je kupujemo i čitamo. Zašto su snimljena sva tri nastavka koja se ne mogu pohvaliti ni kvalitetnom radnjom, ni likovima i što je najgore ni kvalitetnim erotskim scenama? Jer ih gledamo.
Zašto su trgovine prepune odjeće koja većini normalnih žena ne odgovara? Zašto su konturiranje lica, umjetni nokti, trepavice i ekstenzije hit, a na papiru smo kao svi zagovornici prirodnosti i jednostavnosti? Jer ih i dalje kupujemo i konzumiramo samo da bi se prilagodili većini, da bi bili prihvaćeni. Jer umjesto da prilagodimo svijet sebi, mi se prilagođavamo svijetu. Pa kad skinny jeans dođe u modu, umjesto da ga ignoriramo – ako nam ne odgovara, mi radije mučimo svoje tijelo da postane podobno za iste hlače ili još gore oblačimo ih i ponosno nosimo iako u njima očajno izgledamo.

U mojoj okolini nema osoba koje smatraju da moram biti mršavija – nekoć su postojale i nije im bio problem nabit im to svoje mišljenje u lice. Te sam osobe ostavila tamo gdje i pripadaju, u mojoj prošlosti.

Ne kupujem i ne čitam nikakve modne časopise, bilo koje koji su vezane za izgled i nametnute ideale ljepote. Jedini zapravo časopisi koje kupujem su oni vezani za pisanje i osobni razvoj. Kolutam očima na svaki naslov tipa; must have ove sezone, kad mi iskoči na Facebooku jer jedini must koji svi moramo imati je poštovati sebe i svoje potrebe.

Ne pratim blogove ni Instagram profile žena opsjednutih izgledom. Sad ću vas šokirati – ne znam koliko je Kardashian sestara, ni kako se zovu, niti bi ih znala razlikovati da mi pokažete njihove slike. Osim Kim, ne zato što je pratim, već što iskače odsvakud.  Isto je sa svim celebrityjima koje su svoju popularnost stekle isključivo zahvaljujući svom izgledu.

Ne ulazim u trgovine koje ženu vide kao zakržljalu tinejdžerku, niti kupujem robu samo zato što je trenutni trend, mora mi se svidjeti, moram se u njoj dobro osjećati i mora mi lijepo stajati – makar to bilo nešto što je davno izašlo iz mode.

U kući nemamo televiziju, što primijetila sam kod nekih ljudi izaziva pravu sablazan kad mi počnu hvaliti neke od popularnih televizijskih paketa, a ja nemam pojma o čemu govore. Obožavam gledati filmove i ponekad pratim neke serije, no  smatram da mi za to ne treba televizija. Jedan od razloga je taj što odbijam biti bomardirana reklamama. Isto tako nikad nisam pratila serije kao što su Seks i grad, Očajne kućanice i slično. Probala sam, ali bi me količina nerealnosti u istim uvijek odbila. Rijetko kad bi primijetila neku pretjeranu povezanost sa stvarnim životom, samo to da su sve odreda utegnute i savršene čak i kad na sve četiri ribaju kuhinjske podove. U prijevodu, ne rade ništa drugo osim što ženama nabijaju komplekse.

Naravno,  nemoguće je potpuno izbjeći ono što nam se nameće na svakom koraku. Priznala sam vam to i sama na početku ovog teksta. No kad se okružite onome što vam više odgovara, kad shvatite da postoje i drugačija gledišta, okolina, ljudi, celebrityiji, da niste izrod koji se ne može prilagoditi, ukratko puno manje vas dira poplava onoga čijim uvjetima ne želite udovoljiti.

U životu svakog pojedinca fokus je najbitiniji; na čemu vam je fokus, takva vam je svakodnevnica, kakva vam je svakodnevnica, takav vam je život. Pomicanjem fokusa na stvari koje zaista smatramo bitnim možda se s vremenom i uspijemo pohvaliti ponešto drugačijom slikom društva od one koja nas trenutno okružuje.

Blog Brankice Stanić možete pratiti ovdje.

Komentari