Povlači li se država iz financiranja znanosti?
Piše
Petra Haleš
Dr. sc. Jadranka Švarc , voditeljica Centra za tehnološke studije i inovacijski sustav Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar za Universitas kritički analizira financiranje znanost i visokog obrazovanja.
Utjecaj kohezijske politike Europske unije na razvoj gospodarstva novih država članica kroz Europske strukturne i investicijske fondove (ESIF) je vrlo značajan. Procjene Europske komisije pokazuju da su ulaganja iz ESIF-a omogućile ovim zemljama povećanje bruto domaćeg proizvoda (BDP) za 3 % u 2015., a sličan efekt očekuje se 2023. za programsko razdoblje od 2014. do 2020. Učinak će biti vidljiv i u Hrvatskoj. Sredstva ESIF-a u iznosu od preko 10,67 milijardi eura koja su dostupna Hrvatskoj za razdoblje 2014. – 2020. čine oko 3,4 posto BDP-a prema procjenama Svjetske banke što bi trebalo značajno pridonijeti približavanju Hrvatske europskom prosjeku BDP-a po glavi stanovnika.
ZEMLJA ZNANSTVENE PERIFERIJE
Od tih sredstava 664,79 milijuna eura namijenjeno je jačanju istraživanja, tehnološkog razvoja i inovacija (prioritetna os 1), a 970 milijuna eura namijenjeno je razvoju inovativnog poduzetništva (bez sudjelovanja znanstvenog sektora) (Prioritetna os 3) kako je određeno proračunom Operativnog programa „Konkurentnost i kohezija“ 2014.-2020. Ta sredstva trebaju u velikoj mjeri, prema očekivanjima, utjecati na povećanje nacionalnog proračuna za istraživanje i razvoj (IR) te dovesti, kako je najavljeno od strane državne administracije, do „renesanse“ hrvatske znanosti. Hrvatska, naime, pripada u zemlje „znanstvene periferije“ tj. u zemlje sa slabim znanstvenoistraživačkim potencijalima, i ulaganjima manjim od 1% BDP u IR. Međutim, dosadašnji doprinos ESIF-a znanstvenim istraživanjima, posebno javnom istraživačkom sektoru koji uključuje pretežito sveučilišta i javne institute ostaje dvojben s obzirom da su ukupni izdaci za IR povećani u tom sektoru u posljednjem desetljeću od 2009. do 2019. za skromnih 0,05% (Slika 1).
U tom kontekstu potrebno je naglasiti da je velik dio od 664 milijuna eura namijenjen modernizaciji znanstvene infrastrukture koja ne bi bila moguća bez sredstva ESIF-a. Tu primjerice spadaju ulaganja od preko 72 milijuna eura u projekt O-ZIP na Institutu Ruđer Bošković, 50 milijuna eura za Dječju bolnicu „Srebrnjak“, oko 35 milijuna eura za robotički centar ACROSS pri Fakultetu elektrotehnike i računarstva i slično. Neosporno je da će obnova znanstvene infrastrukture, zahvaljujući sredstvima ESIF-a, znatno pridonijeti kvalitetnijem istraživačkom radu i njegovoj većoj međunarodnoj prepoznatljivosti.
Drugi dio od 664 milijuna eura namijenjen je suradnji znanstvenog i gospodarskog sektora kroz programe kao što su Istraživanje, razvoj i inovacije (IRI projekti) i Centri kompetencije u pet prioritetnih područja definiranih Strategijom pametne specijalizacije (S3) koja je usvojena u Hrvatskoj 2016. godine. Ovi programi provode se u cilju povećanja aktivnosti istraživanja, razvoja i inovacija u poduzećima, a temelje se na standardnom modelu inovacijske politike u kojem vlada potiče interakciju znanstvenog i gospodarskog sektora (model trostruke uzvojnice) u cilju stvaranja kompleksnijih i međunarodno konkurentnih inovacija. Takav nacionalni inovacijski sustav iniciran je u Hrvatskoj još 2001. godine u sklopu programa HITRA-a, u vrijeme kada ni znanstvenici i poduzetnici nisu imali previše „sluha“ za suradnju. Tek je S3, kao preduvjet korištenja Strukturnih fondova potaknula ove, često suprotstavljene dionike inovacijskog sustava, na kreiranje zajedničkih projekata. Znanstvenoistraživački prioriteti u tim projektima slijede uglavnom inovacijske i tehnološke kompetencije i interese poduzetnika radi jačanja njihovih već postojećih potencijala u cilju ubrzavanja regionalnog i lokalnog gospodarskog razvoja što je osnovna misija S3. Dogovaranje i umrežavanje dionika ostvaruje se kroz tematska inovacijska vijeća (TIV) u čemu im odnedavno pomaže Nacionalna inovacijska platforma uspostavljena u sklopu Inovacijske mreže za industriju i tematskih inovacijskih platformi.
Ovaj institucionalni okvir čini se prilično obećavajući za provedbu nacionalne inovacijske politike koja se danas identificira uglavnom s provedbom S3. Međutim doprinos ESIF-a razvoju i materijalnom položaju javnog znanstvenoistraživačkog sektora (osim infrastrukture) ostaje prilično nejasan. Ne postoje, naime, službeni ili javno dostupni podaci o tome koliko je sredstva iz zajedničkih programa znanosti i gospodarstva doznačeno znanstvenim institucijama, i jesu li omogućila razvoj temeljnih znanja što je glavni cilj istraživanja na sveučilištima i institutima. Stoga se do određene procjene o doprinosu ESIF-a javnom znanstvenoistraživačkom sektoru može zaključivati samo indirektno, putem agregatnih podataka dostupnih putem Eurostata i Državnog zavoda za statistiku RH.
JAVNI ZNANSTVENI SEKTOR NA MARGINI INTERESA
Opće je poznato da se u znanosti u Hrvatskoj ulaže malo i da smo pri dnu Europske unije po ulaganjima u istraživanja koja bilježe pad u od 2004, kada su ulaganja iznosila 1,03 % BDP. Ulaganja u javni istraživački sektor u Hrvatskoj, mjereno eurima po stanovniku, bila su oko 4 do 5 puta manja od prosjeka EU što samo po sebi ilustrira materijalni položaj znanstvenika i mogućnost istraživanja. Ta se razlika u 2018. smanjila na 3,5 puta te iznosi oko 63 eura po stanovniku u usporedbi s 218 eura na razini Europske unije. Do povećanja je došlo u sektoru visokog obrazovanja koje bilježi rast od 0,2 % BDP u 2013. na 0,35% BDP u 2019, te smo uvelike nadmašili Rumunjsku i Bugarsku i približili se Italiji, Španjolskoj i Grčoj, a izvan EU – Turskoj i Srbiji. Za razliku od sveučilišta, izdaci za IR državnog sektora kojeg čine uglavnom javni instituti, bilježi u zadnjem desetljeću 2009-2019 stagnaciju na razini od oko 0,2% BDP-a. Povećano ulaganja u sektoru visokog obrazovanja u skladu je s postepenim rastom ukupnih izdataka u znanost koja su u 2019. po prvi put u zadnjih 20 godina (s iznimkom 2004.) prešla „psihološku granicu od 1 % BDP (1,1 % PBD) i s pravom se, u uvjetima budžetske oskudice, pripisuje sredstvima ESIF-a.
Međutim, sve do 2019. godine sredstva ESIF-a su činila tek oko 8% ukupnih sredstva iz inozemnih izvora (Slika 2) i imala su vrlo skroman doprinos u financiranju ukupnih izdataka za znanost (1,77%) ponajviše u sektoru gospodarstva (Slika 3).
Pritom valja naglasiti da je u 2018. godini udio sredstava iz inozemnih izvora udvostručen u odnosu na prethodne godine te je dosegao skoro 20% ukupnih sredstva za znanost (Slika 4). Međutim, većina sredstava iz inozemstva dolazila je od poduzeća putem zajedničkih ulaganja, a samo oko 8% iz ESIF-a (Slika 2). Promjena je nastupila upravo prošle, 2019. godine kada sredstva ESIF-a dosežu 26% ukupnih inozemnih ulaganja (Slika 2). Međutim, ta sredstva još uvijek čine skromnih 5,1%, sredstva u ukupnim izdacima za IR i to najviše u sektoru visokog obrazovanja, (6,9%), državnom sektoru (uglavnom znanstveni instituti) (6,1%), te poduzećima (3,5%) (Slika 3). Ovo povećanje može biti i jednokratna pojava s obzirom na dosadašnje oscilacije u udjelu ESIF-a u financiranju IR.
DESETLJEĆE PADA NACIONALNOG ULAGANJA U ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ
Međutim, ostaje nejasno jesu li i u kojoj su mjeri ova sredstva utrošena na financiranje istraživačkih projekta kao temeljni organizacijski oblik izvođenja znanstvenog rada i jesu li pridonijela održavanju „bazičnog metabolizma“ znanstvenih organizacija. Ako je suditi prema ciljevima S3 i dosadašnjim programima ESIF-a, onda su sredstva ESIF-a utrošena za financiranje istraživačkih grupa koje, po prirodi svojih istraživanja, mogu surađivati s poduzećima na razvoju inovacija i regionalnom razvoju dok je većina znanstvene zajednice ovisna o skromnim i stagnirajući proračunskim sredstvima. Udio državnih ulaganja u IR bilježi, uz godišnje oscilacije, stalan pad već puno desetljeće (Slika 4). Za razliku od poslovnog sektora koji u zadnjoj dekadi bilježi kakav-takav rast, pa i znakove oporavka u 2019., javni sektor takav oporavak ne bilježi usprkos rasta sredstava iz ESIF-a.
Pored toga, većina sredstava ESIF-a u visini od 970 milijuna eura namijenjena je razvoju poduzetništva koje ne uključuje razvoj i istraživanje. Iako je takva orijentacija kohezijske politike logična, razumljiva i poželjna zbog slabih poduzetničkih potencijala hrvatskog gospodarstva, čini se da je javni istraživački sektor iz kojeg se regrutira ukupan obrazovni, inženjerski i stručni kadar gurnut, u procesu implementacije programa ESIF-a, na marginu razvoja inovacijskog sustava i razvojne politike općenito. Povećanje ulaganja u znanost od 1,1% BDP stoga jest ohrabrujuće i vjerojatno će ova ulaganja u idućim godinama i nadalje rasti zbog ulaganja u infrastrukturu i projekte suradnje s gospodarstvom. U kojoj mjeri će to doprinijeti procvatu znanosti u smislu uvećanja nacionalnog fundusa znanja i istraživačkih kapaciteta potrebnih za suočavanje s novim izazovima kao što je Covid-19, cirkularno gospodarstvo ili digitalizacija društva ostaje za sada, osim u pogledu infrastrukture, nepoznanica, piše universitas-portal.hr.
