Bali na budžetu!

Piše
Ena Jurić

Jul 06, 2020

Solo putovanje na Bali…

…je prije svega sigurno! Niti jednog trenutka u mjesec dana se nisam osjećala nesigurno i ugroženo. Čim stignete na otok, primjetit ćete više Europljana, Australaca i Amerikanaca nego zapravo lokalaca. Postoji taj neki tipični lik na Baliju, kojeg ćete non-stop viđati. Europljanin ili Australac + biceps, tetovaže, bradica, surf daska, sunčane naočale, skuter i chill vibes. Eto, uz mnoštvo takvih likova i nadasve dragih Balinežana, teško se osjećati nesigurno. Bali je popularna destinacija, pun je youtubera, blogera, backpackera, hippija i običnih smrtnika te stvarno nema razloga ni za kakvu brigu, paniku i nesigurnost.

Pa krenimo. Pitanje koje sam najčešće dobijala od svih pitanja jest:

Kako jeftino živjeti na Baliju?

Ljudi su me često ispitivali kako si mogu priuštiti tako egzotičnu destinaciju kao Bali, jer sam po defaultu, Balkanac. A mi si očito ne možemo priuštiti destinacije kao Bali. Nije li tamo sve užasno skupo, sva ta Instagram mjesta s raskošno ukrašenim fruit bowls i fancy restoranima…Reći ću sad i reći ću sto puta – na tebi je kako ćeš se provesti i koliko ćeš potrošiti! Nisu me oderali jer sam već znala što i kako, kako se izboriti za sebe i kako zapravo proći jeftinije od svih turista. Od svih 8 zemalja koje sam posjetila na backpacking putovanju kroz 4 mjeseca, na Baliju je omjer između cijene i kvalitete bio najrealniji, i upravo na Baliju sam najmanje potrošila. Realno, ako si backpacker na budžetu, dnevno ti treba 10-15 eura, uključujući smještaj i 3 obroka dnevno u lokalnom indonezijskom restoranu ‘’Warungu’’ (koji koštaju otprilike 1-2 eura po porciji) plus piće… Et voila.

Viza za Bali

Na Baliju sam provela mjesec dana (30 dana besplatnog ostanka za hrvatske državljane, a ako želite produžiti vizu, morat ćete ipak platiti 35 eura pri dolasku na aerodrom kako biste tu vizu mogli i produžiti, jer ne možete produžiti vizu koju niste ni imali). Produžetak vize je nešto duži proces – odlazak tri puta do imigracijske službe u Denpasaru i plaćanju dodatnih 35 eura).

Kišna sezona na Baliju

Provela sam mjesec dana tijekom kišne sezone. Kišna sezona, prema Googleu, navodno traje od 10.-3. mjeseca. Ta kišna sezona uopće nije bila tako kišna kako piše na Google-u ili kako se priča. I ja sam se prvo uplašila i mislila da neću ništa vidjeti zbog kiše, da će non-stop biti loše vrijeme ili tajfuni, ali nisam se trebala ni zbog čega brinuti. Kiša nije padala svaki dan, ali i kada jeste, ti naleti kiše trajali su maksimalno 2 sata dnevno. Kiša krene oko 15 h, stane za sat vremena, a za to vrijeme smo nekako uvijek bili na skuteru pa se samo skloniš pod neki zaklon, kao i svi drugi, čekaš da pljusak stane i dobro. Nastaviš dalje sa životom kao da ništa nije ni bilo.

Zato vam neću preporučiti dolazak tijekom nekih drugih mjeseci ili napisati kad je kišna sezona i kad nije, jer nisam provela tamo cijelu godinu te ne vjerujem google prognozama koje su pisale da je svaki, cijeli dan padala nezamisliva kiša, što je bilo daleko od istine. Jedino što mi je smetalo tijekom te kišne sezone je zapravo ogromna vlažnost zraka. Bilo je toliko vruće i sparno, da sam često brisala kapljice znoja s lica i čak tjemena! Zamislite sad dugu kovrčavu kosu na tim temperaturnim uvjetima…:D

Kretanje po Baliju

Vozi se na lijevoj strani, a promet je ludilo. Najčešće prijevozno sredstvo je skuter. Svatko tko dođe na Bali ili kupi svoj skuter, ili ga iznajmi. Iako se Bali čini kao mal otok, vjerujte mi kad vam kažem da nije! Upravo zbog ogromnih gužvi, uskih cesta, velikih neprimjerenih auta i mnoštva skutera, 10 km se prelazi za 2 sata! Skuteri izlijeću jedan ispred drugog, trube, guraju se… Tolika je gužva da je to često nepodnošljivo. Zastoji na cestama su neviđeni…Također se voze po troje-četvero na skuteru, što nam je na početku bilo čudno i smješno, ali kad se navikneš… Tako smo se i mi vozili po troje, ugledavši se na lokalce (sorry mum :D). Možda nije bila najpametnija odluka, ali je definitivno bilo jedno od zanimljivih iskustava 😀

Za one koji znaju voziti skuter i koji su sigurni u svoje sposobnosti, preporučam iznajmljivanje skutera kako to rade gotovo svi. Mi smo čak znali nalaziti mjesta gdje se mogu iznajmiti skuteri za 2 eura po danu, ali uobičajene cijene su oko 3-4 eura po danu. Gorivo sami sipate, ali je jako jeftino. Svakako jeftinije nego kod nas.

 Za one koji ne znaju voziti skuter, kao ni ja (:D) evo ovako sam to radila. Koristila sam jednu od 3 opcije:

GoJeek/Grab aplikacije – kao Uber, samo možete birati hoćete li taxi na skuteru ili taxi auto. Taxi na skuteru je jeftiniji, brži i isplativiji, jer vjerujte mi, kad vidite gužve i promet na Baliju, sve će vam biti jasno! Češće se koristi GoJeek app og Grab-a, ali sve je to isto. Vožnje koštaju doslovno od 1-3 eura. Ja sam platila vožnju skuterom od Canggua do aerodroma 2 eura! A za kofere i ruksake ne brinite, svaki vozač će ga staviti ispred sebe kod prostora za noge i voziti bez problema. Vozila sam se  i sa velikim ruksakom i koferom pa nije nikad bilo nikakvih problema. Osim ako nemate kofer 20+ kg, tu onda zovete taxi auto 😊 Maksimalna kilometraža za vožnju takxijima na Balju je do 30 km, budući da ćete već onda biti više od nekoliko sati u prometu.

Stopiranje je česta pojava i nije uopće uznemiravajuća niti zastrašujuća. Otok pun ljudi na skuteru, meni su ljudi milijun puta stali, a da nisam ni stopirala niti htjela da me povezu. Rijetko je vidjeti nekoga kako hoda pješke 10ak minuta do plaže, pa eto, Balinežani su tako dragi da će vas povesti i često neće tražiti ništa zauzvrat.

I jednostavno vožnja s nekim, ako ste sam putnik, a ne vozite skuter niti ne pomišljate prvi put probati na lijevoj strani, onda vrlo lako upoznate nekoga tko ima skuter ili ga želi iznajmiti te vas taj netko poveze negdje gdje vi želite ili gdje se dogovorite. Tako sam s nekoliko putnika istomišljenika obišla skoro čitav Bali 😊 Budući da je maksimalna kilometraža za taxi aplikacije do 30 km, a recimo svi poznati hramovi koje vjerojatno želite vijdeti nisu u tom okrugu Canggua ili Seminyaka te je vrlo teško tamo doći taxijima. A GoJeek I Grab taxiji u Ubudu su zabranjeni, budući da potiču svoje (preskupe) lokalne taxije koji bi vas rado oderali na svakom koraku jer ste ‘’bijeli turisti’’ kako su nas znali komentirati kada bismo s nekim ušli u razgovor, a međusobno svi to misle 😀 Bitno se dobro cjenkati. Tako sam neke vožnje čak smanjila 100% i dobila ih besplatno 😀

Valuta

Valuta: Indonezijski rupij (15 000 IDR = 1 euro). U Indoneziji ste doslovno milijunaš sa 60 eura! Kad sam digla novac, nisam znala kud bih sa svim novčanicama, imala sam 3 milijuna u kešu. Pa trebala mi je torba samo za keš…

Život u hostelima

Jedna sigurna stvar u cijeloj solo backpacking priči, jest ta da NIKAD nisi sam. Ali nikad. Pogotovo ako ostaješ u hostelima, ljudi će non-stop pričati s tobom, još više ako si cura koja putuje sama. E tek onda nemaš mira. Ovdje sada govorim o ekipi putnika iz hostela, ali i o lokalcima. Čak ti ne moraš ni započeti razgovor…Nekako ljudi gravitiraju prema tebi, svi bi znali tko si, što si, zašto si i uvijek pokrenu neku priču. Tako i završimo na zajedničkim putovanjima, jer svi su tu zapravo došli da putuju, uživaju u životu nakon što su dali otkaz na poslu i odlučili se na backpacking korak 😊 Stvarno nisam mislila da ću naići na toliko istomišljenika, da apsolutno nikad neću biti sama, tijekom cijela 4 mjeseca putovanja. Kad sam društvu i kolegama rekla da idem sama na backpacking trip u Aziju, gotovo nitko nije podržavao moje ideje i zamisli, nego su to bila kritike i rečenice poput ‘’Što ćeš tamo? Netko će te opljačkati, ubiti, silovati…Nije sigurno da ideš sama, pogotovo samo žensko u te nesigurne dijelove svijeta!’’ I sve varijacije na temu. Ali kad dođete u ta mjesta, pa svi ti ljudi isto rade, isto misle i istome teže. Nevjerojatno. Stvarno sam sretna što sam s toliko ljudi ostvarila posebnu vezu i prijateljstvo. I eto, živa i zdrava sama obišla 8 ‘’nesigurnih’’ zemalja Azije 😊

Smještaji su kvalitetni, za 3 eura se može naći i bazen u nekim hostelima, pogotovo u Ubudu, a da ne pričam što sve ima u hostelima od 10 eura po noći. Hostele sam bookirala najčešće kombinacijom aplikacija Hostelworld, Booking i Agode – koja se čak pokazala da ima jedne od najboljih ponuda po najboljim cijenama.

Evo nekoliko fotografija smještaja od 2-3 eura po noći u kojima sam odsjedala:

Pranje rublja

Apsolutno svaki hostel u kojem sam bila kroz čitavu Aziju i 8 posjećenih zemalja, nudi pranje rublja za otprilike 1 euro po kilogramu. Negdje više, negdje manje, ali to je ta cijena otprilike. Za vas ga operu, osuše, ispeglaju i vrate čisto, mirisno i uredno.

Ljudi na Baliju

Balinežani su definitivno najdraži ljudi koje sam srela na nekom putovanju. Čak su bili toliko dragi za ne povjerovati. Nemaju gotovo ništa, ali imaju veliko srce, zbilja. Nebrojeno puta su nam pomogli, a nisu ništa tražili zauzvrat, kao u drugim azijskim zemljama gdje nas vide kao hodajuće bankomate. Osobno nisam imala nikakvu zamjerku u čitavih mjesec dana. Osmjesi na licu, veselo ispitujući odakle sam i samo pozitivna dobrodošlica na njihov bezbrižan otok. Nekoliko puta su me odvezli bez traženja ičega zauzvrat, a čak me nisu ni znali. Balinežani su smireni, opušteni, veseli, nasmijani, spremni na razgovor, te gotovo svi pričaju engleski! Od mladih do starijih, što je bilo stvarno jedno ugodno iznenađenje nakon Vijetnama i Kambodže.

Prije dolaska na Bali, već sam čula da na Baliju postoji samo nekoliko imena, tj. da se skoro svi zovu isto. Naime, imena dobijaju po redu kojim su rođeni. Prvo dijete će se zvati Putu, Wayan ili Gede, drugo Made ili Kadek, treće Nyoman ili Komang, a četvrto Ketut. Ako imaju petoro ili više dece, sljedećem dodaju ”Mali” uz prvo ime (na primjer Mali Putu) pa ”Mali” uz drugo ime (Mali Kadek)… Tako smo ispitivali redom kako se tko zove te pokušali pogoditi tko je koji po redu, a također smo dobili i svoje ime 😀

Religija na Baliju

Većina stanovništva na Baliju štuje hinduizam. Kroz razgovore smo često čuli da je Bali jedini Indonezijski otok gdje se štuje hinduizam te da su zato ljudi tamo smireni, opušteni, dragi i zadovoljni, da je to do religije koju shvaćaju vrlo ozbiljno. Vjeruju u reinkarnaciju i karmu te su u svoja vjerovanja 100% sigurni.

Balinežani poštuju svoju prirodu kao neko božanstvo, toliko da su od svog otoka napravili prirodni raj. On se ne dira i uništava. Ceste su zato uske i gužve su ogormne, ali ništa protiv prirode. Jednom mi je lokalac rekao ‘’Ako tu raste drvo, mi ga ne posječemo nego sagradimo cestu oko tog drveta.’’ I to se osjeti u njihovoj energiji i ophođenju prema prirodi, ljudima, životinjama. Mislim da možemo puno naučiti od Balinežana.

A svuda možete vidjeti i ove kipove obučene u tradicionalne nošnje 😀

Hrana na Baliju

Na Baliju stvarno možete pronaći zaista sve – od vrhunskih skupih restorana do lokalne ulične hrane. Bali je raj za vegetarijance, vegane te ljubitelje voća – svugdje možete pronaći raskošno dekorirane fruit bowls, hamburger pravljene na biljnoj bazi te sve što možete zamisliti, a da sadrži avokado.

Također, Bali je raj za instagramere, budući da je gotovo svako jelo spremno za najbolju fotku. Ta hrana će koštati nešto više od ulične lokalne hrane. Ja sam gotovo svaki dan, s ekipom istomišljenika iz hostela, jela u lokalnim restoranima, tzv. ”Warunzima”. Ovdje sam jela piletinu na štapiću s umakom od kikirikija, rižom i tradicionalnim zelenilom za manje od 1.50 eura po porciji.

Ništa loše i neobično nam se nije dogodilo hraneći se u ”Warunzima”. Doduše, pričalo se o ”Bali belly” sindromu,  što je zapravo normalna travel bolest našeg organizma koji se nije privikao na hranu iz drugih dijelova svijeta. Osobno mi se na Baliju nije ništa od toga dogodilo. Hrana je ukusna, a obroci su generalno veći nego u drugim azijskim zemljama. A što je još zanimljivije, ta hrana košta od 1-2 eura. Triput smo dnevno jeli tamo, a nismo potrošili više od 4-5 eura po danu. Eto još jedan razlog zašto je Bali raj na zemlji 😊 Evo primjer tipične indonezijske hrane nasi champur, gdje dobijete pun tanjur lokalne hrane za 1.20 eura.

akođer, ono što ćete vidjeti svugdje jest kokos, koji na licu mjesta otvore pa možete piti iz njega odmah. Nema okus kao tipičan kokos na koji smo mi navikli, nego kao nešto nedefinirano i slatkasto. Cijene kokosa su obično od 1-2 eura.

Moj dolazak na Bali

Na Bali stižem iz Cambodie, gdje zbunjeno gledaju u moju hrvatsku putovnicu te me pitaju imam li povratnu kartu iliti izlaznu kartu iz Indonezije. Nisam ju imala, jer kao svaki backpacker, razmišljam o danas, a ne o nečemu što će biti za mjesec dana. I tako oni meni rekoše da ne mogu ući u avion dok u sljedećih 30 minuta ne kupim izlaznu kartu iz države. Instant me uhvati panika, odložim sve stvari na pod, sjednem i počnem plakati jer pojma nemam gdje bih išla nakon, niti gdje ljudi idu na visa run, niti gdje su najjeftinije karte, čisto da nešto pokažem u tom trenutku. Plus, moram izaći u roku od mjesec dana, što znači da su taj tjedan najskuplje jer bih trebala izaći prvi tjedan nakon Nove godine…Naravno. Kupim ja tu neku kartu za Kualu Lumpur, koja je bila najjeftinija u tom trenutku, iako je bila duplo skuplja od normalnih azijskih cijena, ali nema se vremena sad o tome razmišljati. Pokazujem ja taj email, kažu oni, ‘’gdje je flight number?’’ ja reko’’ne znam brate, tu negdje’’ kaže on ‘’nije, moraš mi pokazati flight number’’ I ja ono u šoku, kako misliš nemam flight number na karti…Plačem i molim ih, da mi ne propadnu sad dvije karte, i ta za Bali, i za ta Malaziju – jok, ne daju se službenici na aerodromu. Stisnem na booking number u tom kaosu, otvori se i flight number te kažu ‘’trči’’! Trčim kroz čitav aerodrom, prolazim kroz security, bacam torbe, trčim kroz duty free i očajnički tražim gate, stižem zadnja i ulazim u avion kao da mi je to zadnje na svijetu 😀 4 sata poslije i presjedanja na Jakarti, stižem na jedan od dva najljepša aerodroma koje sam vidjela, svira lagana opuštajuća muzika, svugdje zelenilo, prirodne fontanice, yoga centri…Bilo mi je odmah jasno da sam na Baliju 😊

Cjenkamo se za jedan od milijun taxija koji nam nude vožnju, Elsa (cura iz Francuske koju sam upoznala na aerodromu) i ja, plaćamo zajedno 100 000 indonezijskih rupija (oko 6 eura) te nas vozač vozi do Canggua – jednog od party dijelova Balija.

Canggu i party život 

Ostajem u Beachbums hostelu za 50 000 IDR po noći, što je 3 eura, s još samo 3 osobe u sobi. U jednom od najpopularnijih dijelova Balija – a tako jeftina soba. Da, to je Bali. Kontrast između ekstremno jeftinog te skupog i luksuznog. A ono što je ekstremno jeftino, većinom nije ni loše ni staro.

Prvih 5 dana provodim u Cangguu i svim blagodatima istog – sunčajući se na plažama, gledajući zalazak sunca koji svi uvijek čekaju na plaži, uživajući u beach partijima koji se održaju apsolutno svaki dan… Svaki dan se održavaju partiji na različitim lokacijama, ali svaki afterparty je na plaži, u Sandbaru, gdje se sva ekipa skupi i pleše do ranih jutarnjih sati 😊 Ponedjeljci su za ”Luigi’s hot pizza” parties, utorci i četvrtci za ”Pretty poison” skate sessions, gdje se ljudi doslovno tetoviraju pored wc-a…:D A gotovo svaki dan se može partijati u poznatom ”Old man’s” beach clubu. Zbilja nema dosadnog dana na Baliju. Ne razlikuju se nedjelja i ponedjeljak, pogotovo kad više ne znate ni koji dan je nedjelja, a koji ponedjeljak. 🙂

Najpoznatiji beach club i po danu i noći je preskupi Finns gdje je potrebna rezervacija te trošenje ogromne svote novca na piće i stol.  Tamo se backpackeri naravno nisu našli 😀 Meni je najdraži beach club definitivno La Brisa. Za La Brisu ne trebate nikakvu rezervaciju ako samo želite ući i popiti piće, a ulaz je besplatan. Čak ne morate ništa ni popiti da uživate u svim tropskim vibrama, od palmi do mnoštva bazena, kućica na drvetu, ležaljki uz plažu… Očarana sam La Brisom od samog ulaza pa do izlaza. Sve je tako detaljno osmišljeno, pa čak i wc-i su izvanzemaljski. Definitivno ako nemate vremena za istraživanje ostalih preskupih beach barova, birajte La Brisu jer definitivno nećete požaliti, niti potrošiti hrpu love kao u Finns-u. Ovako je izgledao Božić na Baliju u La Brisi 🙂

Canggu je još poznat po surferskoj sceni. Zato plaže na Baliju nisu baš za kupanje, jer će te snažni val toliko jako izbaciti da više nećeš htjeti ući, iako je vani 35 stupnjeva. Zato se ljudi inače sele na prekrasne kristalne plaže mirnog mora na Gili otočju, ali o tom nešto kasnije.

Seminyak je vrlo sličan Cangguu. Tu se može naći pregršt hipsterskih kafića, vegan restorana, instagramičnih lokacija, šarenih kućica, surf plaža, mjesta za iznajmljivanje surf opreme, skupih i poznatih beach klubova… Većina ljudi pri dolasku na Bali ili na odlasku s istog, odabere Cangguu ili Seminyak, zbog blizine aerodroma. Na Seminyak stižem od Canggua taxi skuterom za manje od 2 eura. Tamo odlazim na plažu, sama, da se malo odmorim od svih prethodnih putovanja i aktivnosti, i samo što sam sjela, eto grupice Indonezijskih surf učitelja koji me zovu da im se pridružim na pivu ispod njihovog suncobrana. I ja šta ću, odazovem se pivu i Indonezijskom društvu te tako upoznajem još nekoliko lokalaca.

S jednim dečkom dogovaram i obilazak nekih dijelova Balija narednih dana. Stvarno sam bila sretna što sam upoznala tako dobre dečke I lokalne travel buddije. Nakon cjelodnevnog sunčanja i pokojeg neuspjelog ulaska u valovito more, jedan od dečkiju me vozi na skuteru natrag u Canggu, budući da smo skužili da živimo samo jednu ulicu jedno od drugog.

Denpasar

Denpasar je glavna luka i ulaz u Bali, budući da je tu i aerodrome. Također je glavni grad Balija i tu je financijsko i upravno središte otoka. Iskreno, Denpasar nije toliko zanimljiv za turiste, ali mi smo ipak pokušali istražiti dijelove, da vidimo ima li i tu nešto vrijedno spomena.

Šetali smo uz rijeku i parkove te posjetili lokalni market. Tipičan market, kao i svugdje drugo, tu se kupuje, užurbano hoda, odvijaju poslovi i prije svega se vidi život lokalaca. Tu smo tada bili jedini turisti.

Česta su pojava žene koje na glavama nose košare s voćem ili neki drugi teret. Oko glave većinom imaju neku tkaninu kako bi lakše nosile teret.

Ubud

Sljedećih 10 dana provodim u meni najdražem dijelu Balija – Ubudu! To je taj Bali koji svi znamo i zbog kojeg svi dolaze. To je ta prekrasna oaza zelenila, mira, tišine, rižinih polja, poznatih ljuljački, sjenica i ostalih objekata za slikanje.

Odsjedam s ekipom putnika iz Pakistana koje sam srela u hostelu u Cangguu. Prijavljujemo se u dosad najljepši hostel koji sam vidjela – In Da Lodge te ga preporučam od sveg srca. Pa to nije hostel, to je oaza. Košta 3 eura po noći, a ima bazen, privatan vrt, fontanu, jezerce, dva bara, mjesta za chillanje kod bazena i oko barova, ležaljke oko drveća, vreće za sjedenje…

S dečkima odlazim u obilazak Ubuda te ostajemo zapanjeni. Prvo na listi su nam definitivno bila Tegalalang rižina polja. Platiti smo 1 euro za ulazak u tu zonu. Kad vam kažem da ljepša rižina polja nikad nisam vidjela. Skoro sam zaplakala od sreće.

Ali onda sam vidjela sve te radnike na tim poljima koji zarađuju puno manje nego što su zaslužili, a rade težak fizički posao pa me je steglo oko srca.

U okrugu Tegalalanga se mogu naći razni objekti za fotkanje te brojne ljuljačke po kojima je Bali poznat. Cijena ljuljački varira od paketa koji uzmete. Ja sam odabrala samo jednu ljuljačku za nekih 6 eura, a mogu se naći i cijene do 20ak eura. Nego, dva dečka koja tamo rade, me posjednu na ljuljačku, ogrnu crvenu princess haljinu oko mene (kako bi fotografije izgledale zanosno) te me zaljuljaju. Jedan od dražih trenutaka – ljuljanje iznad prekrasnih rižinih polja. 😊

Zatim me jedan dečko ljuljao, dok me drugi fotografirao I govorio ‘’pogledaj ovdje, gledaj tamo, raširi ruke…’’ Iskreno, htjela sam više uživati u pogledu nego u silnom fotografiranju, budući da je opalio više od 50 fotografija. Mislim da me je trebao manje fotkati, a više me ljuljati, ali eto da znate kad dođete da većina ljudi želi fotke, a ne se zapravo ljuljati kao veselo dijete 😀

Zatim dolazimo vidjeti plantaže najskuplje kave na svijetu – famozne Luwak kave. Čim smo došli, predstavila nam se jedna djevojka u balinežanskoj tradicionalnoj nošnji te se ponudila kako bi nam bila vodič. Za razliku od drugih zemalja u kojima sam bila, tipa Indija ili Maroko, na Baliju vas nitko neće smarati kao tamo. Ljudi se ponude, a na vama je hoćete li im ostaviti bakšiš ili ne. Tako nas je ta draga djevojka provela kroz prekrasnu plantažu kave, s rajskim prizorom – mnoštvo bazena okruženo šumom palmi.

Nevjerojatno. Također nam je ponudila da probamo mnoštvo različitih vrsta čajeva te kava različitih okusa koje nikad nisam probala, uz sušeni mango koji izgleda kao čips. I to sve besplatno. Nit je ona što tražila, nit je nas netko pitao da to platimo.

Na kraju je samo rekla ako želimo dati bakšiš, da smo dobrodošli. I to je to. Smireno i ljubazno, s osmjehom na licu. Kada nam je objasnila koncept dobivanja Luwak kave, odlučili smo i probati tu skupu kavu, uz sve moguće kave i čajeve koje su nam donijeli da probamo. Bilo je tu kave s okusom vanilije, kokosa, cimeta…Budući da ne pijem kavu, probati 9 različitih kava odjednom je stvarno bio kofeinski napad, ali totalno vrijedan 😀 Cijena šalice Luwak kave (desno) je neka 3 – 4 eura.

Ono što je zanimljivo u vezi ove kave je da se dobija iz izmeta male životinje nalik na mačku – civet. Civet se penje po drveću kave odakle bira najbolja zrna. Želudčanim sokovima se ta zrnca razgrađuju, a kada civet obavi veliku nuždu, ta zrnca kave se skupljaju te čiste, prže i na kraju melju u kavu kakvu znamo danas.

Cijena ove kave u Indoneziji je oko 200 dolara za 1 kg. Nevjerojatno da se netko dosjetio proizvoditi ovakvu kavu 😀 Ali zaista, bila je dosad naukusnija kava koju sam probala 😀

Zatim sam se srela s Indonezijskim prijateljem po imenu Agung (učiteljem surfanja kojeg sam spomenula) te me skuterom proveo kroz nekoliko prekrasnih dijelova Ubuda. Prvo smo otišli do slapova Tegenungan.

Kažu da ne možete otići iz Ubuda, a da ne posjetite neki od slapova po kojima je on poznat. I zbilja je istina, u sljedećih nekoliko dana smo svi jedni druge u hostelu ispitivali koji od slapova vrijedi posjetiti i ako je netko bio da pokaže fotke, da preporuke, itd.

Sljedeće na listi bila su još jedna rižina polja Bukit Campuhan gdje smo se šetali i gledali svo to zelenilo koje ih okružuje. Jesam li već spomenula da mi je Ubud definitivno najdraži dio Balija? 😀

Također smo otišli i do Kanto Lampo slapova, zbilja predivnih stepenastih slapova svakako vrijednih posjeta!

Tradicionalni Bali ples

Jedne večeri smo spontano u zadnju sekundu odlučili gledati tradicionalni Bali ples, s prekrasnim tradicionalno ukrašenim nošnjama. U Ubudu stvarno ima velik izbor Bali plesova, za različite cijene, a mi smo odabrali onaj prekoputa našeg hostela za 6 eura.

Ples je trajao nekih sat i pol, a odvijao se kroz nekoliko činova. Plesale su i djevojke i muškarci, a kroz ples su dočaravali priču koju smo dobili na papiru kako bismo što bolje razumjeli što se događa. Ja sam iskreno više gledala njihove kostime i kako su ukrašeni nego radnju plesa 😀

Nakon plesa mogli smo vidjeti sve instrumente korištene za proizvodnju glazbe uz koju su plesači izvodili tradicionalni ples. Sve je izgledalo tako raskošno i lijepo…Na kraju sam dobila i ja priliku svirati, ali naravno kad su svi otišli, da se ne sramotim 😀

Poslije plesa smo se počastili tradicionalnom Bali masažom, budući da su imali akciju – sat vremena masaže u pola cijene 😀 tako da smo masažu platili nekih 3-4 eura. Svi su nam rekli da ne možemo otići s Balija dok ne probamo masažu, tako da, što se mora, mora se 😀 Izbor masaža na Baliju je stvarno velik, tako da se možete vrlo lako prošetati da nađete bolju ponudu.

Tirta Empul je najveći hinduistički sveti izvor vode gdje ljudi dolaze pročistiti dušu kupajući se u svetoj vodi. Mogu li nadodati, užasno hladnoj vodi! Ulaz u hram košta 50 000 IDR ili 3 eura. Pritom se naplaćuje iznajmljivanje pokrivala za ramena i noge te njihov tradicionalni kupaći te parking.

Pri ulasku u bilo koji hram ili sveto mjesto, obavezna je nošnja saronga – dijela tradicionalne balinežanske osjeće koja podsjeća na suknju. Ako nemate svoj sarong (neku maramu da svežete oko struka) možete ga i iznajmiti za manje od 1 euro. Također je obavezno pokrivanje ramena te vezanje kose u rep ili punđu. Zabranjeno je ulaziti bez pokrivenih ramena i nogu, slikati se u joga položajima, ulaziti sa bebama mlađim od 3 meseca (u hinduizmu, prije nego što beba napuni 3 mjeseca, smatra se da ima nečistu dušu pa se kad navrši tri godineorganizira obred pročišćavanja duše). Također, zabranjen je ulaz ženama za tijekom mentruacije, jer se također smatra da su ”nečiste” u tom periodu. Pitala sam lokalce što misle o tome, svi su isto razmišljali te rekli da je to istina, da se svi toga pridržavaju jer ako uđu za vrijeme mentruacije u hram, da će se bog naljutiti i da će im se nešto loše dogoditi. Nitko na ulazu vas neće provjeravati imate li menstruaciju, da se razumijemo (:D), ali kažu da ”ulazite na vlastitu odgovornost” 😀

Prijateljica Dek iz Indonezije nam je objema donijela sarong i za posjetu hrama na ‘’suhom’’ i sarong za kupanje – za ulazak u hladnu svetu vodu. Ovako me je opremila za ulazak u ovaj sveti hram 😀

Balinežani imaju običaj prinositi darove bogovima, tako što prave male ‘’posudice’’ od listova palme ili banane, pletu ih te unutra stavljaju razno cvijeće, figurice, bombonice te novčiće. Evo jedne gospođe koja je pravila takve posudice.

Kada stave darove u tu posudicu, pale samogoreći mirišljavi drveni štapić i dok taj štapić gori, traje prijenos tih darova bogovima. Za to vrijeme se taj paketić darova ne smije dirati. To ćete svugdje vidjeti dok budete koračali stazama i cestama, ali gaziti ih ne smijete dok gori taj štapić, iz poštovanja prema njihovoj religiji. Meni su bili baš slatki te mi nikad nije ni palo na pamet da ih zgazim…

Dok u tradicionalnoj Bali nošnji koja se sastoji od čipkastog gornjeg dijela, pojasa te saronga.

I stvarno možete vidjeti nošnje svaki dan, a ne samo kad se ulazi u hram ili poštuje neka svetkovina ili blagdan, za razliku od naših nošnji…

Tako je i Dek donijela nekoliko tih darova, zapalila štapić i pomolila se, a kada je bila gotova, otišle smo do famozne svete vode i cijevi iz kojih izlazi ta voda koja pročišćava, kako kažu – um i tijelo. Iskreno, smrzavala sam se od trena kad sam ušla dok nisam izašla, i još je bila tolika gužva, da smo ostali sat vremena unutra, krećući se od prve do zadnje cijevi. Ima ih nekih 20ak komada te tri ta ‘’odjeljka’’ s vodom, nalik na bazene. ‘’Morale’’ smo proći kroz barem 12 tih ciklusa, gdje dvaput staneš pod svaki mlaz vode i pomoliš se. Jedno zaista zanimljivo i neponovljivo iskustvo.

Druge znamenitosti na Baliju

Zatim smo krenule prema vulkanu Mt Agung, koji je još uvijek živući te na koji se ljudi inače penju tijekom noći kako bi vidjeli izlazak sunca oko 5 h ujutro, ali ja nisam bila za te egzibicije nego sam htjela k’o čovjek doći tamo tijekom dana i vidjeti kako to izgleda po danu. Pored vulkana se nalazi i jezero.

”Vrata Balija” 

Većina ljudi dolazi ispred ovih poznatih Bali vrata kako bi vidjeli nešto za što misle da je povijesno bitno, ali razočarat ću vas i reći da su to samo vrata luksuznog golf resorta i odmarališta po imenu ”Handara”. I ljudi još uvijek čekaju u redu za fotografiju.

Lempuyang hram

E ovo je jedna od mukotrpnijih priča. Krenusmo mi, Charles The English i ja, skuterom do ovog hrama. Lokalci su nam rekli da ne idemo taj dan, nego sutradan, jer smo krenuli oko podne. Kažu, tamo se kreće ujutro, jer vam od Ubuda do tamo treba minimalno 2 h skuterom, još će biti gužva za fotkanje, još će vam pasti mrak i nećete ni vidjeti hram. Mi smo se odlučili oglušiti na te savjete te ipak krenuti svojim putem do poznatog hrama. Naravno, upravo to se I dogodilo. Plus, kad smo skužili da nećemo stići, pao je mrak te su nam se baš tad pokidala svjetla na skuteru. Nakon nekoliko minuta očajavanja, dvezli smo motor do prve kuće te zamolili lokalce da nam pomognu. Pogledaju oni to uz svjetiljku, sigurno misleći ‘’joj ovi turisti..’’ Popravi nam svjetla uz naplatu od 6 eura te krenusmo dalje do prvog hostela na putu. Budući da smo bili daleko izvan grada, u mirnijem dijelu uz obalu, hosteli su ovdje bili nešto skuplji (oko 6-7 eura po noći). Odlučimo prespavati tamo jer je bilo daleko da se sad vraćamo do našeg hostela u Ubudu. Ujutro se probudimo te ranije krenemo u pohod hrama. Vozimo se uzbrdo, na sve višu i višu nadmorsku visinu te je sve teže voziti. Napokon stižemo, a djevojke na ulazu nam kažu da je ulazak besplatan, ali da ostavimo donaciju ako želimo. Ostavimo neki bakšiš te se penjemo gore, nekih 5 minuta do samog hrama.

Odmah prekoputa se nalaze poznata ‘’rajska vrata’’ – najfotografiranije lokacije instagrama. Tu ćete vidjeti ogromnu kolonu ljudi koji čekaju na fotku. Jedna žena sjedi, fotografira, govori ‘’sljedeća poza’’ i tako cijeli dan. Dođeš, staneš u red, dobiješ čak i broj koji neki lik proziva na razglas i tako se redaju ljudi. Šteta što je bilo tako, budući da je pogled na vulkan (iako je bilo oblačno) stvarno veličanstven. Ali imaš otprilike 5 sekundi za 10ak fotki i to je to, moraš brzo napustiti prostor jer se drugi već pripremaju na svoju ‘’originalnu’’ fotografiju. Šteta, jer sam baš htjela tamo sjesti i chillati uz pogled na vulkan kroz vrata.

Razlog zbog kojeg su ta ‘’rajska vrata’’ toliko poznata jest trik koji fotograf učini s fotografijom. Naime, fotograf uzme ogledalce ili drugi mobitel, namjesti ekran pored kamere drugog mobitela te tako dobije poznati scenarij. Većina ljudi (barem oni koji ne znaju za trik) misle da je ispred vrata ogromno jezero, ali zapravo je samo beton, koji uz pomoć trika postane famozno ‘’jezero’’. I zbog tog trika, milijoni ljudi diljem svijeta dolaze upravo tu po svoju instagram fotku. Fotografiranje se ne plaća, ali kao i svugdje, donacije su dobrodošle.

A ovako vrata izgledaju bez trika s ogledalom. Shvatit ćete da se sva frka oko ove znamenitosti digla isključivo zbog trika s refleksijom.

Krenuli smo se spuštati pa smo ugledali zanimljive skulpture te pogled odozgo. Zastali smo jer sam htjela vidjeti prekrasan pogled bez žurbe i horde turista koji nestrpljivo čekaju na svoj red, a što nisam imala priliku pokraj ”Rajskih vrata”. Na ulazu je stojalo nekoliko lokalaca te su rekli da moram platiti ulaz oko 1 euro. Ok, no problemo, platim te se ponude čak da me fotografiraju. Što da ne, jer moj English friend nema pojma kad je fotkanje u pitanju, a ni strpljenja 😀 Opet izvedu trik s ekranom drugog mobitela kako bi dobili privid jezera te obore rekord najjačih lokalnih fotografa ikad 😊

Tirta Gangga

Kad smo bili gotovi s uživanjem u pogledu i šalama s lokalcima, zaputili smo se prema poznatoj vodenoj palači – Tirta Gangga. Nazvana je po rijeci Ganges, vjerujući da će i ova voda kao i Rijeka Ganges očistiti tijelo i dušu.

Kompleks jezera, fontana i vrtova – nešto prekrasno i vrijedno posjeta i vožnje iz Ubuda dva dana 😀 Ali, također i još jedno mjesto krcato ljudima. Ali ovaj put smo imali sreće, jer smo zahvaljujući kiši, bili jedini 😊 Također se ribice skupljaju ovo vas ako imate bilo kakvu hranu.

Ulaz u ovo prekrasno mjesto je oko 3 eura, a zatvara se u 18 h pa dođite prije mraka, i krenite rano ujutro, a ne kao mi 😀

Gili otočje

Nedaleko od Balija nalazi se Gili otočje (Gili Air, Gili Trawangan i Gili Meno), poznato po bijelim pješčanim plazama te kristalno cistoj vodi idealnoj za ronjenje i istraživanje indonezijskog podvodnog svijeta. Do otoka Gili T sam došla trajektom za 150 000 IDR (10 eura). Iskreno, nisam bila oduševljena dolaskom. Sve je nekako prašnjavo, prljavo, voze precijenjene konjske kočije umjesto auta i skutera…Jest da je u tome i fora ovog otoka, da nema zagađivanja zraka ispušnim plinovima iz auta…

Checkirala sam se u hostel koji sam ovaj puta bookirala preko Agoda aplikacije te našla još jednu odličnu ponudu. Atmosfera na otoku mi se također nije svidjela – svi su tu došli većinom zbog toga (kako su mi lokalni rekli u više navrata) što je to jedini Indonezijski otok gdje je droga legalna i što je tek prije par godina zapravo policija došla na otok. Taj otok je bio poznat po ‘’rasta vibes’’, reggae muzici i što su tu dolazili svi koji nisu htjeli doživjeti bilo kakvu kaznu za uzimanje i posjedovanje droge na strogom Baliju. Tako su mi bar lokalci tamo ispričali.

Upoznala sam lokalce u hostelu te sam s njima provela sljedeća 4 dana na otoku. Pjevali smo, svirali gitaru, pili tradicioalnu kavu s Lombok otoka (Indonezijskog otoka pored Gilija)…

Iznajmlili smo bicikle (3 eura po danu) te smo se vozili cijeli dan oko otoka. Ali, zbog jako loših staza smo jedva i vozili bicikle, pogotovo po dijelovima gdje počinje plaža te je nemoguće voziti bicikl po pijesku.

Tako smo biciklima obilazili plaže…

Gili T je mali otok i može ga se preći za nekih 2 sata, tako da se ne treba ostaviti puno vremena za istraživanje otoka, nego više za ljenčarenje na plaži. Plaže su stvarno mirne, divne, kristalno čistom vodom te su savršene za kupanje, za razliku od Balija.

Sutradan sam u obilazak podzemnog svijeta išla s tzv. “snorkeling turom” gdje su nam za 6€ pokazali 3 lokacije za ronjenje. Vidjela sam velike morske kornjače, potonuli brod, mnoštvo koralja, pregršt šarenih ribica…

te ono sto me je ostavilo bez teksta – podvodne skulpture kod otoka Gili Meno! Te podvodne skulpture imaju i svrhu, nisu za privlačenje turista, nego su osmišljene, dizajnirane i postavljene tako da omoguće rast koraljima koji izumiru zbog globalnog zatopljenja i realno, čovjekove gluposti.

Brodom smo zatim skoknuli na ručak na Gili Air. Cijela snorkeling tura je vrijedno iskustvo, pogotovo za mene koja sam se uvijek nekako bojala podvodnog nepoznatog svijeta.

Otkako sam čula za Gili T, svi su govorili da je ‘’party otok’’ ali meni se tu partiji nisu uopće istaknuli, pogotovo kad ih usporedimo s Balijem i njegovim party dijelovima. Navodno su ga uspoređivali s previše mirnim Gili Air i Gili Meno otocima. Također na Gili T ljudi su drugačiji, prvi put sam osjetila da me netko vuče za rukav, trči za mnom kada nastavim hodati, prate me u hodu i slično, sve da bih kupila nešto od njih ili sjela baš njihov restoran. To me jako nerviralo, s obzirom da to uopće nisam osjetila na Baliju.

Na Giliju i ostatku Indonezije, štuje se islam. Stoga se nemojte iznenaditi kad na toliko malom otočiću kao što je Gili T vidite 3-4 džamije koje pozivaju na molitvu 5 puta dnevno.

Na Giliju smo gledali i Kralja lavova na velikom platnu na plaži, što je bio baš poseban doživljaj. Također sam probala nešto novo – otišli smo do bara na vodi, baš zanimljivog koncepta gdje pijuckate piće u bazenu sjedeći za barom na viskom stolcima 😀

Mjesec dana na Baliju je proletjelo brzo i ne mogu vjerovati da nisam sve stigla ni obići. Na Baliju postoji taj chill vibe i jednostavno vam se stvarno nikad nigdje ne žuri. A gdje god se okrenete, ugledat ćete neku vrstu umjetnosti, od bogato ukrašenih vrata do skulptura.

Nadam se da sam vam pokazala da Bali nije samo fancy destinacija, nego da može biti izuzetno jeftin, ako sami to i želite 🙂

Ako imate bilo kakvih pitanja, možete me pitati na IG profilu: https://www.instagram.com/ena_juric/?hl=hr te pratiti ostale pustolovine i objašnjenja istih 🙂

 Hvala na pažnji! 🙂