Vedran Golec: Ljubav prema sportu i želja za napretkom snažniji su od svih nepravdi

Piše
Daria Bićanić

Jan 25, 2016

Naša mala, ali sportski velika zemlja još jednom je zakinula one koji pred cijelim svijetom ponosno brane hrvatske boje. Ovoga puta, najbolji hrvatski taekwondo borac Vedran Golec, umjesto da bitku bije sa svojim borcima, njemu na putu do najvećeg sportskog sna stoje ljudi iz Saveza, ljudi koji su prvi trebali stati uz njega, a ne protiv njega.

Velika hrvatska sportska sramota neće pasti samo tako u zaborav. Nedobivena prilika Vedrana neće maknuti od sporta kojemu je posvetio već dvadeset godina svog života.

Jedna od izjava kojima je Vedran u meni, a vjerujem i u vama, nakratko izazvao osjećaj ponosa pripadnosti ovoj zemlji, ubrzo me vratio u našu realnost.

Osjećaj da osvajam odličja za Hrvatsku ne može ništa zamijeniti, ali kada ti ta ista država kontinuirano daje do znanja da joj nisi potreban, onda se logično nameće rješenje da svoje kvalitete i izvrsnost prezentiraš u sredini u kojoj je to na cijeni.

Priča o izbacivanju 26-godišnjeg Bjelovarčanina s popisa putnika na kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u Riju ove godine, sramotna je priča stanja u Hrvatskom Taekwondo savezu. Vedran Golec najbolji je hrvatski muški taekwondo borac koji je aktualni srebrni sa zadnjeg EP-a te brončani s prvih Europskih igara u Bakuu 2015.

Krivci njegovog “sportskog neuspjeha” nisu sportaši iz Uzbekistana, Bjelorusije, Turske ili Poljske, Golecu su priliku za sportskim snom oduzeli ljudi iz Saveza, a mi želimo da njegovu priču čuju svi i da ovaj slučaj sportske nepravde ne bude zaboravljen. Vedran sigurno neće zaboraviti.

Početak nove 2016. za Vedrana kao najveća noćna mora…

Savez te bez opravdanih argumenata izostavio s popisa putnika za kvalifikacije koje vode u Rio. Kakav je osjećaj tebi kao sportašu kad izgubiš već u startu, a nisi ni dobio pravu priliku da opravdaš sebe kao najboljeg muškog taekwondo borca u zemlji?

Osjećaj bespomoćnosti pred odlukama ljudi čiji su vlastiti interesi ispred onih društvenih, sportskih, te u konačnici i državnih, a zbog kojih bi trebali obnašati funkcije na kojima se nalaze svakako me doveo u situaciju da se zapitam koliko je izvrsnost u našoj državi sama po sebi dovoljna ili predstavlja breme i opasnost za one koji se vlastitim interesima i sitnim politikanstvima kriju iza svoje nesposobnosti i upitnih moralnih kvaliteta.

Jesi li razmišljao da braniš boje druge zemlje budući da ti tvoja nije ni omogućila priliku da joj doneseš sportski uspjeh?

Kroz odgoj i odrastanje povezanost i ljubav prema domovini svakako su izraženi. Poznato je da su upravo sportaši najveći ambasadori države. Osjećaj da osvajam odličja za Hrvatsku ne može ništa zamijeniti, ali kada ti ta ista država kontinuirano daje do znanja da joj nisi potreban onda se logično nameće rješenje da svoje kvalitete i izvrsnost prezentiraš u sredini u kojoj je to na cijeni.

Photo galerija (3 slika)

Postoje i sljedeće OI, ali kakva ti je to utjeha? Misliš li da su baš ove godine one kad bi mogao dati najviše od sebe?

Sportskog motiva zasigurno ne nedostaje. Olimpijske igre 2020. godine svakako su fokus, a na tom putu me čekaju najmanje četiri velike smotre (dva europska i dva svjetska prvenstva) kao i niz drugih turnira te se veselim novim pobjedama. Ipak, činjenicu da je vrijeme jedini resurs koji  se tako očito „troši“ ne mogu tako lako zanemariti, pa tako nikad neću saznati bi li baš ove godine, na ovim Olimpijskim igrama, sa 26 godina bio najspremniji. Zašto se baš to sve dogodilo sada, pokazat će vrijeme, dovoljno je reći da mislim kako se ništa ne događa slučajno te da se na prvu stvari u režiji Svevišnjeg nama često čine neshvatljive.

Hoće li se situacija u Savezu nakon ovog sramotnog slučaja s tobom promijeniti?

Sve ukazuje na to da je stanje u Savezu zrelo za korjenite promjene, a hoće li će se to stvarno dogoditi ostaje test za cijelo naše društvo. Mislim da se naše društvo previše naviknulo na situaciju da u mnogim društvenim sferama stanje nije kako treba, a što je još gore ljudi se mire s tom činjenicom. Izazov za naše društvo je tu, prihvaćanje i suočavanje s problemima na svim razinama i u svim sferama ne nedostaje, nerijetko nedostaje dovoljno snažna reakcija društva koje pod letargičnim i društveno neosjetljivim utjecajem pada na onoj poznatoj frazi „to se mene ne tiče”.

U sportu se pamte rezultati i uspjesi. Ti si svoj rezultat postigao, ali ti politika sporta ne dopušta da napreduješ. Čemu onda uopće odricanja, trud i žrtva?

Bit će mi jako drago ako moja situacija posluži kao primjer mladima, a i svima drugima koji su se našli ili nalaze u sličnoj situaciji.

Da podsjetim, 2012. godine, na početku novog olimpijskog ciklusa Savez me izbacuje iz reprezentacije unatoč tomescan 6 što sam tada bio najbolji teškaš u državi te što sam ispunio i osvojio medalje na međunarodnim kriterijskim turnirima pod objašnjenjem da je to njihova odluka. Sljedeće godine ponavlja se ista priča, izostajanje sa Svjetskog prvenstva, unatoč uspjesima na domaćoj i međunarodnoj sceni s objašnjenjem „ne uklapaš se u tim“ (a radi se o individualnom sportu). Ni to me nije slomilo već kroz 2014. i 2015. godinu ostvarujem niz vrhunskih rezultata, ali Savez odlučuje da titule europskog viceprvaka te 3. mjesta na Europskm igrama, kao i činjenica da sam najbolje rangirani borac na WTF ljestvici u Hrvatskoj nisu dovoljne reference da dobijem šansu na kvalifikacijama za OI.

 Znate, najlakše je odustati, a boriti se, nešto postići, daleko je teže.

Probudiš li se nekad ujutro misleći kako je sve ovo ružan san?

Mogu reći da sam duboko u srcu prihvatio nastalu situaciju tješeći se da postoji neki viši razlog zbog kojeg se sve ovo meni događa, ali ovog trena mi on nije poznat. Iako mi nikada neće biti jasni postupci nekih ljudi, okrenuo sam se budućim ciljevima i izazovima.

Može li ti ova ogromna nepravda naštetiti i dovesti do toga da se povučeš iz taekwondoa?

Definitivno da me trenutna nepravda oštetila i da boli, ali moje povlačenje iz sporta nikako se ne može dovesti u pitanje. Moja ljubav prema sportu kojim se bavim, kao i želja za napretkom snažniji su od svih nepravdi.

Kakav će ti osjećaj biti gledati Filipa Grgića u Riju, na Igrama na kojima si i sam možda mogao biti?

Svom kolegi želim svu sreću u Riju, a vjerujem da će za mene biti prilike da pokažem i dokažem svoje kvalitete na nadolazećim natjecanjima.

Iz svog iskustva, kako bi u jednoj rečenici opisao stanje u hrvatskom sportu?

Ne bih se upuštao u ocjenivanje stanja hrvatskog sporta u globalu. Ono što bi svakako utjecalo na poboljšanje funkcioniranja stvari u taekwondou su donošenje jasnih kriterija, postavljanje stručnih ljudi na adekvatne funkcije kao i stavljanje nacionalnih interesa iznad privatnih.

Sportska priča ovog mladog kineziologa počela je, sada već davne 1996. godine kada je Vedran u TKD “Bjelovar” napravio svoje prve sportske korake. U klubu svog grada Vedran je proveo lijepih dvanaest godina. Sljedeći njegov klub bio je TKD “Dubrava” u kojem se zadržao kratko, a svoj sportski put nastavio je u TKD klubu”Jastreb” u kojem trenira zadnjih šest godina i u kojemu se afirmirao kao sportaš.

Kao i Vedran, i mi se nadamo da će ova ružna strana sporta poslužiti kao primjer svima koji će se naći ili se možda već sada nalaze u sličnoj situaciji.

Za sportaše najbolje govore njihovi rezultati. Vedran Golec ima rezultate, ali ima i nesalomljivu volju i želju koji ga pokreću unatoč velikoj nepravdi.

Rio možda neće vidjeti kao borac, ali pred njim su novi sportski izazovi kojima će, vjerujemo, samo potvrditi svoj sportski status.

Zbog priče poput Vedranove, ne čudi sve veće i veće razočaranje nas mladih u svim sferama našeg hrvatskog društva. U ovoj zemlji više nas ništa ne može iznenaditi jer sve što je nelogično i nema smisla kod nas prolazi.

Komentari