Slučajnosti (ne)postoje?

Piše
Brankica Stanić

Jun 29, 2020

Možda sam na taj način odbijala preuzeti odgovornost za svoj život. Možda sam bila odveć slaba da bi za sva ona sranja koja su mi se događala krivila samo sebe, svoje izbore i postupke. Možda me samo bilo sram svojih vlastitih reakcija prepunih samosažaljenja i cviljenja unutar četiri zida, jer realno gledano koliko god bili odgovorni za svoj život, neke stvari su izvan našeg dosega, potječu od ljudi koji nas okružuju i htjeli ne htjeli ostavljaju trag u našem životu. Da, i tada imamo izbor, izbor svoje reakcije na određene riječi ili događaj, pa ipak, nismo strojevi, nismo savršeni i ne možemo uvijek učiniti pravu stvar.

Ponekad pod utjecajem raznih emocija ne vidimo jasno, a ponekad ni ne želimo vidjeti jer smo prokleto umorni biti stalno fini, dobri i pravični u svijetu u kojem svi griješe, pa kažemo sebi; Čemu? Svijet je ionako otišao k vragu. Pusti me da bar na tren budem jedna u masi, da posrćem, budem luda i nelogična, da dam oduška onoj silnoj kontroli potrebnoj da bi život imao kakav takav smisao…

Uglavnom.

Danas ne vjerujem u slučajnosti. Vjerujem da je i najmanja sitnica koju na prvu smatramo nevažnom i beznačajnom tu  s razlogom. Ponekad taj razlog ne mora biti očit i jasan, ponekad i nije tu zbog nas nego zbog onih koji su u našoj neposrednoj blizini. Ali postoji.

Neki ljudi vjeruju da je ovo pomalo idealističko razmišljanje, u stilu; bojimo se kaosa, činjenice da smo mali i nebitni u svemiru i da nemamo kontrolu nad ničim, pa radije biramo da nas uvjerenje o postojanju savršenog reda i smisla tješi, daje nam nadu i održava nas na životu.

Moguće.

Kao netko tko je bio pristaša oba načina razmišljanja znam kako je lako povjerovati u oba, i to obično ovisno o onome što nam se trenutno događa u životu.

Vjerujem da ste svi čuli za teoriju kaosa u kojoj je ekstremna osjetljivost na početne uvjete poznata pod nazivom leptirov efekt ili efekt leptirovih krila.
Otac ove teorije je meteorolog Edward Lorenz, koji je u potrazi za formulom za nepogrešivo predviđanje vremenskih prilika primijetio da i minimalna odstupanja kod unesenih podataka dovode do golemih razlika u rezultatima vremenske prognoze. Objasnio je da leptir kada pomakne svoja krila, pokrene molekule u zraku koje pokreću druge molekule a one slijedeće i tako povezujući se od prvog zamaha jednog leptira, krajnji efekt može biti da se na drugom kraju planete promijeni vrijeme.

Njegovo predavanje nazvano Does the flap of a Butterfly’s Wings in Brazil set off a Tornado in Texas?  objašnjava bit ove zanimljive pojave – svaki naizgled nevažan događaj može pokrenuti lančanu reakciju i izazvati velike promjene.

Metafora sa leptirom i olujom ušla je i u populanu kulturu i često se primjenjuje na život svakog pojedinca. Ne iznenađuje, jer vjerujem mnogi od nas su na vlastitoj koži osjetili kako naizgled i jedna sasvim beznačajna sitnica utječe i može promijeniti naš životni put.

Ova teorija dakako ide u prilog slučajnostima, ako jedna tako malena stvar kao što je zamah leptirovih krila može promijeniti slijed događaja, kako onda zapravo išta što se događa u našem životu možemo pripisati ičemu drugome osim pukoj slučajnosti? Reakciji na nečiju akciju, nečijem “mahanju krilima” a ne nekakvoj višoj sili i postojanju s razlogom bitnim za naš život.

Zakasnila si na posao jer si upala u prometnu gužvu, propustila si zbog toga važan sastanak, izgubila klijenta koji je zauzvrat prestao poslovati s tvojom firmom, navukla si na sebe bijes nadređenih, možda propustila ili odgodila svoje unapređenje zbog toga…Lančana reakcija neugodnosti pokrenutih samo jednom prometnom gužvom. Kad gledaš globalno – opći kaos nepovezanih slučajnosti. Ili ipak ne?
Možda je to kašnjenje nešto najbolje što ti se moglo dogoditi. Možda bi taj klijent bio odgovoran za velike gubitke tvoje firme, a tvoje promaknuće bio događaj koji bi ti potpuno uništio karijeru. Znam, nategnuto je. Previše možda, na kraju sve to izgleda kao tješenje da bi se se bolje osjećala.

Pa opet…

Coincidence is God’s way of remaining anonymous.
Albert Einstein

Nekoć sam radila u maloprodaji, jedno vrijeme živjela u Zadru, a silom prilika bila prisiljena vratiti se u Šibenik, u teže uvjete, pitajući se pritom svo to vrijeme jesam li zbilja morala tako? Kako je vrijeme odmicalo, povratak u Šibenik činio se sve  većom pogreškom. Problemi na poslu, stres, okolina, baš ništa mi nije išlo na ruku. Sjedeći na kavi s kolegicom i žaleći se na život u Hrvatskoj, počela mi je pričati o Irskoj. Ta jedna kava bila je pokretač mog daljnjeg istraživanja o Irskoj i mogućnosti odlaska tamo. Nedugo nakon te kave, upravo to se i desilo. A ne bi da taj dan nisam sjedila s njom i kukala. Ne bi da sam ostala u Zadru, ne bi da sam bila zadovoljna situacijom u Šibeniku.
Nedugo po dolasku u Dublin počela sam raditi, opet u maloprodaji naravno. I iako je sve u startu izgledalo i bilo divno, ubrzo se sve počelo urušavati, na poslu su prepreke samo nicale jedna pred drugom. Usprkos podršci nadređenih, usprkos činjenici da su i oni poput mene silno željeli moje planirano i dogovarano napredovanje, to se jednostavno nije dogodilo. Na kraju je čak moja pozicija doslovno bila ukinuta, firma je smatrala da se može bez nje, a meni je ostala mogućnost slaguckanja robe na policama ili rješavanje pritužbi kupaca njihove online prodaje. Što su sasvim pristojni poslovi, no mene nisu niti malo zadovoljavali, umirala sam od dosade. Sita svega, dala sam otkaz, sretna što ako ništa drugo, barem imam takvu mogućnost.

Od tog trenutka do danas moj se život drastično promijenio. Dobila sam priliku po prvi puta u životu raditi ono što volim, a ne ono što me život primorava samo da ga nekako preživim, zadovoljim osnovne egzistencijalne potrebe. Teško su mi padale poteškoće koje su mi se bile događale na poslu, osjećala sam se doslovno kao ukleta, no danas sam zahvalna što je bilo upravo tako. Jer da nije, da sam bila zadovoljna i danas bi bila tamo. A da sam tamo vi ovo ne bi čitali. Ovaj blog ne bi postojao. Kao ni knjiga koja uskoro treba izaći. No ono najbitnije ne bi dotaknula mnoge živote ljudi koji su mi se javili zahvalni na mojim tekstovima i motivaciji koju su im oni dali, kao što ne bi ni upoznala mnoga divna bića.

Tako da, da! Za mene nema slučajnosti! I iako tek sada s određenim vremenskim odmakom mogu vidjeti razloge situacija u kojima sam se našla, i iako sam realno gledano mogla i drugačije odlučiti, mogla se svojim odlukama naći u potpuno drugačijim uvjetima od ovih sada, svejedno.

Puteva je mnogo, no svi oni vode do istog cilja; našeg života ispunjenog svrhom. Pitanje je samo koliko pažljivo osluškujemo, čitamo poruke koje nam svemir šalje.

Uostalom, ako smo dovoljno mudri, lančane reakcije mogu raditi i u našu korist. Mogu izgraditi sliku našeg života onako kako nama odgovara. Jer upravo naši svakodnevni postupci, koje često radimo nesvjesno i uzimamo zdravo za gotovo, su odgovorni za stvaranje slike našeg života. Naše svakodnevne akcije stvaraju reakcije koje mogu biti i pozitivne i negativne ovisno o onome čime je naša svakodnevnica obojana.

A vi? Vjerujete li da se sve događa s razlogom ili je ipak sve samo slučajnost?