Zašto nam je važno što drugi misle i kako se toga osloboditi?

Piše
x-ica tim

Jul 01, 2019

Upadnete li u taj začarani krug, zagarantiran vam je nesretan i frustriran život! Sreća leži u spoznaji tko su drugi ljudi, te u slobodi izbora da budete ona osoba koja zaista jeste. Morate se osloboditi potrebe da vam mišljenja drugih budu od presudne važnosti u životu! To ne znači da trebate posve ignorirati ono što kažu vaša mama, vaš tata, vaš partner, vaša djeca, braća, vaše sestre i vaši najbolji prijatelji.

Naime, ako želite da vam njihova mišljenja budu bitna, ona će to i bit! Međutim, njihovo vam mišljenje ne smije biti presudno ! Pokušajte ovo osvijestiti !Bez obzira na to koliko volite nekoga, njegovo mišljenje vama ne smije biti mjerilo prema kojem ćete se ponašati. Svi smo mi različiti i svi, zapravo, gledamo svijet iz svoje perspektive.

Na primjer: Ako biste postupili na način koji prema mišljenju vaše majke nije adekvatan, onda će ona kočiti vas. I tako je to sa svakim kome dopustite da utječe na vaše odluke, pa bio to… vaš partner, vaš brat, vaša sestra …

Ponavljam, i dalje vam može biti bitno njihovo mišljenje, ali za kreiranje vaše stvarnosti ono vam ne smije biti presudno.

Evo, jedne rečenice koja je meni prije dosta godina potpuno promijenila život: „ Dokle god vam je bitno što drugi o vama misle, ti drugi vas posjeduju! “ Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam je zaista čula! Tada sam rekla sebi: „ O, majko mila, stvarno! Pa, zbog mišljenja nekih ljudi ja puno toga u životu nisam napravila! “

• Posjeduju li vas drugi?
• Stavljate li vlastiti život u tuđe ruke?
• Upravljaju li drugi vašim životom, a ne vi?

Ovo su najvažnija pitanja koja sebi možete postaviti ! A, odgovori koje bi mogli čuti mogu promijeniti cijeli vaš život. Odgovor na pitanje, odakle dolazi naša potreba, odnosno želja da se drugi slažu s nama, je tako jednostavan – iz djetinjstva! Da, da, iz djetinjstva, točnije, od naših roditelja!

Kakvi god vaši roditelji bili, uvijek vam je bilo potrebno njihovo odobravanje. Kako biste nešto dobili, bili nagrađeni ili pohvaljeni, trebali ste napraviti nešto što su vaši roditelji zahtijevali. Ako nije bilo kako su oni rekli, bili ste kažnjeni. I bila vam je uskraćena nagrada.

Dakle, već nam se od samog djetinjstva nameće pravilo da se moramo prilagoditi nekome drugome. I, odatle polazi sve. U djetinjstvu počinju sve naše nesigurnosti i potrebe da se svidimo nekome drugome.

Kada sam osvijestila postojanje ove potrebe, znala sam voditi razgovore sama sa sobom: „Kiša pada. Sada želim kao dijete stati, raširiti ruke i pustiti da kiša pada po meni. Želim izvesti one filmske scene koje svi gledamo i potajno se pitamo zašto mi to ne radimo. Što nas koči?“ Okolina, mišljenje onih koji će nas vidjeti. Tada sam opet sebi rekla: „Ali čekaj, tko su ti drugi? Tko je naprimjer žena koja će sada proći ovuda i gledati mene kako raširenih ruku stojim na kiši i još reći: ‘Ona je luda!’

Tko je uopće ta žena? Neka osoba koju ja više nikada u životu neću vidjeti, ili neka na koju će se možda, kada dođe kući, muž izderati, pa će proplakati cijelu večer, jednostavno, neka žena koja ima neke svoje frustracije, komplekse. Tko je muškarac koji će proći i reći za mene da sam luda? Isto neki kojega nikada više neću vidjeti, koji će doći kući i reći ženi: ‘Znaš, vidio sam neku ludu koja stoji raširenih ruku, a kiša joj pada po licu! Nakon toga će otići u svoju kolotečinu, u svoje mjesečarenje. Kakvo prosvjetljenje !!!

Ti su ljudi mjesečari! Njihove reakcije na mene koja uživam pokazuju da su mjesečari. Probuđena osoba nikada neće reći da je netko tko uživa u trenutku lud! Probuđena osoba stala bi pored mene i također, raširila ruke! Od tada me ne zanima što drugi misle o meni. Jednako tako ne bi trebalo zanimati ni vas!

Koliko predivnih životnih trenutaka propuštate? Spustite se sutra niz onaj tobogan koji krajičkom oka gledate, pa da dijete u vama poskoči. Zaljuljajte se sutra na onoj ljuljačci u parku. Zatvorite oči i ljuljajte se. Uživajte. Jer znate što drugi uistinu misle: BLAGO NJEMU / NJOJ! Prestanite biti ovisni o drugima. Ne možete se svidjeti svima. NE MOŽETE!

Evo, još jedne moje spoznaje! Kada ljudi govore o nama, zapravo govore o sebi. O sebi! I to će vas osloboditi. Gledaju vas kroz svoje naočale. Kroz filtar svojih programa iz djetinjstva, svojih neostvarenih snova, predrasuda i ograničenja. Oslobodit će vas i odgovor na pitanje zašto se mi uopće želimo svidjeti drugima i zašto želimo odobravanje drugih. Odgovor je jasan: jer se zbog toga dobro osjećamo!

Kada vas netko pohvali, kada netko odobri vaš postupak, vi se osjećate dobro. Tom osjećaju vi težite. Ali, kada se oslobodite mišljenja drugih i zavolite sebe, tada ćete se osjećati dobro. Tada ćete sami sebi donositi dobar osjećaj i više vam za to neće biti potrebni drugi. Tada ćete postati slobodni. Slobodni !

Uživajte u životu, zavolite sebe, usudite se biti ono što jeste, jer samo ste vi važni. Odnos kojem trebate težite je odnos između vas i vas. Drugi bi dali sve, samo da mogu biti oslobođeni mišljenja drugih. Vjerujte mi.

Svi tome težimo u dubini svoje duše. Težimo slobodi jer istinski živi samo onaj tko je slobodan. Doći će dan kada će i meni i vama biti posljednji trenuci na ovom svijetu. Znate koju nam poruku šalju ljudi na samrti? Ne žalite, živite! Jer ništa nije bolnije od žaljenja za neučinjenim! Ne smije vam biti važnije što drugi o vama misle od toga kako se vi osjećate.

Što bi bilo kada bi bilo !? Ovo je također, besmisleno pitanje koje mnoge ljude ostavlja u prošlosti! Za početak ću ispričati priču koja će vam pomoći osvijestiti što ovim promišljanjem zapravo radite sami sebi.

Dva su se monaha predvečer vraćala u manastir. Padala je kiša i put je bio prepun blatnjavih lokvi. Na jednom mjestu stajala je prelijepa mlada djevojka i nije mogla prijeći na drugu stranu puta zbog lokvi. Stariji joj monah priđe, prenese je na drugu stranu puta, te nastavi svoj put prema manastiru. Te večeri mlađi monah priđe starijem i reče: „Gospodine, nije li pravilo, da mi, kao monasi, ne možemo dodirivati žene?” Stariji monah odgovori: „Da, brate, u pravu si !” Mlađi monah opet upita: „Ali, gospodine, kako ste onda podigli onu ženu na putu?” Tada se stariji monah nasmiješi i reče: „Ja sam je ostavio na drugoj strani puta, a ti je još uvijek nosiš sa sobom !”

Ova priča izvanredno objašnjava kako možemo satima, danima i mjesecima biti zarobljeni u prošlosti. Upravo to radimo sebi i zato rečenica „Što bi bilo kada bi bilo?“ nema smisla. Dakle, ako ste postupili na određen način, a onda, nakon nekog vremena počnete govoriti sebi da ste trebali drugačije postupiti, pitajući se, zašto niste, na pravom ste putu da to besmisleno pitanje unedogled ponavljate! „Što bi bilo kad bi bilo?“ Zašto to sebi radite? Prestanite, zato što sada znate bolje. Shvatite da sada imate iskustvo događaja iz prošlosti, a u tom ste trenutku reagirali najbolje što ste znali.

Razmišljajući o tome što ste trebali uraditi i kako ste trebali postupiti, vi gledate iz perspektive sada u tada. Besmisleno je  to raditi! Tada ste bili drugačiji od ovoga tko ste sada. Iskustvo iz tada pretvorilo vas je u osobu koja ste sada. Prošlo je, otpustite. Prošli događaji više ne postoje. Ako smatrate da ste nešto trebali napraviti drugačije, onda sada radite drugačije. Ali, zapamtite: važnije je biti u miru nego biti u pravu.U pravu želi biti vaš ego. U miru želi biti vaša duša. „Što bi bilo kad bi bilo?“ pitanje je za gubljenje vremena. Osvijestite si da ste tada radili najbolje što ste znali.

FOKUSIRAJTE se na DANAS, na SADA, jer tu je vaš život!