Zašto kitimo božićno drvce?

Piše
Prika Vican

Dec 24, 2016

Božićno drvce je obično zimzeleno stablo koje se unosi u dom ili se postavlja na otvorenom, a tijekom dana oko Božića ukrašava se kuglicama, slasticama te božićnim lampicama, malim raznobojnim svjetiljakama, dok su se prije češće ukrašavala svijećama. Na vrh drvca često se postavlja anđeo ili zvijezda repatica koja predstavlja Betlehemsku zvijezdu iz priče o rođenju Isusa Krista.

Stabla čuvari (na primjer, Irminsul, Torov hrast, Igdrasil) imala su posebnu važnost za stara germanska plemena te su se kroz povijest pojavljivala kao sveti simboli i predmeti. Prema Adamu Bremenskom, jednom od najvažnijih njemačkih srednjovjekovnih kroničara, u Skandinaviji su germanski poganski kraljevi žrtvovali po devet mužjaka (broj devet bio je veoma važan u nordijskoj mitologiji) od svake vrste u svetim lugovima svake devete godine.

Prema Crkvenim zapisima, sveti Bonifacije pokušao je germanskim plemenima kršćanstvo predstaviti objašnjavajući nauk o Presvetom Trojstvu koristeći sortu sjeverne bijele jele zbog njezina naizgled trokutastog oblika.

Moguće je početke običaja ukrašavanja božićnog drvca pratiti do Njemačke u 16. stoljeću: ljetopis bremenskog ceha iz 1570. godine koji navodi kako je mala jela ukrašena jabukama, orasima, datuljama, perecima i papirnatim cvijećem postavljena za djecu članova ceha koja su na Božić prikupljala slatkiše. Običaj se rano spominje i u Baselu gdje su 1597. godine krojački šegrti po gradu nosili stablo ukrašeno jabukama i sirom.

Rigu, glavni grad Latvije, neki smatraju domom prvog božićnog drvca; na osmerokutnoj plaketi na jednom od gradskih trgova stoji “Prvo novogodišnje (odnosno božićno) drvce u Rigi 1510.” na osam jezika.

U otprilike isto vrijeme, a mnogo se raspravlja o tome je li se taj događaj odigrao prije ili poslije postavljanja drvca u Rigi, Martin Luther navodno je ukrasio drvce koje je simboliziralo način na koji noću siju zvijezde. Tijekom 17. stoljeća običaj ukrašavanja božićnog drvca počeo je ulaziti u obiteljske domove.

Početkom 19. stoljeća običaj je postao popularan među plemstvom i proširio se po dvorovima čak do Rusije. Princeza Henrietta od Nassau – Weilburga 1816. godine upoznala je Beč s ukrašavanja božićnih drvaca te se taj običaj narednih godina brzo proširio Austrijom. U Francuskoj je prvo božićno drvce predstavila vojvotkinja od Orleansa 1840. godine.

U Veliku Britaniju običaj ukrašavanja božićnog drvca donijela je supruga kralja Georga III., Charlotte od Mecklenburg – Strelitza, ali se u to vrijeme običaj nije proširio dalje od kraljevskog dvora.

Nakon vjenčanja kraljice Viktorije i njezinog njemačkog rođaka, princa Alberta, običaj se još više proširio. Princ Albert za Božić je poklanjao velik broj drvaca školama i vojarnama.

U Hrvatskoj se tek 1850-ih godina počinje pojavljivati običaj ukrašavanja božićnog drvca na što su utjecali njemačka tradicija te tadašnji prostorno-politički odnosi. Ipak, čak i prije širenja tog običaja, domovi su na Badnjak bili ukrašavani cvijećem, plodovima i zelenilom, a za to su najčešće bila zadužena djeca. Uz to, u kuću se unosio badnjak, debeli panj ili klada koji je na tu noć, ali i kasnije, gorio na ognjištu. U početku su se kitila bjelogorična stabla, a kasnije, učestalim pošumljavanjem, za ukrašavanje se počinju koristiti crnogorična stabla.

Najčešće su se ukrašavala voćem, jabukama te narančama, šljivama, kruškama, ali i raznim slasticama, šarenim papirnatim lancima,ukrasima od slame ili komušine, te srebrnim i zlatnim nitima, a rjeđe licitarima i staklenim figurama. Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali.

U Njemačkoj i sjevernoj Europi običaj ukrašavanja stabala potječe iz poganskih vremena kad su stabla smatrali simbolima koji predstavljaju plodnost bogova prirode. Običaj je bio povezan sa zimskim solsticijem (oko 21. prosinca) kojeg su smatrali danom ponovnog rođenja boga Sunca. Ukrašavanje stabala kasnije je postao jedan od kršćanskih običaja, i to nakon što je Crkva 25. prosinca odredila kao dan Kristova rođenja, time zamijenivši pogansku proslavu solsticija.

Tradicionalno, božićna se drvca ne unose u domove niti ukrašavaju prije Badnjaka (24. prosinca), a iznose se na blagdan Sveta tri kralja odnosno Bogojavljanje (6. siječnja) kada i završavaju božićni blagdani. Tog se dana posljednji put pale božićne svijeće i drvo badnjak.

Rezultat suvremene komercijalizacije Božića je i postavljanje drvaca mnogo ranije nego što je to uobičajeno; u pojedinim se trgovinama drvca postavljaju već krajem listopada (božićni odjel u britanskom lancu trgovina Selfridges, s okićenim božićnim drvcima, počinje s radom početkom rujna).

Izvor: Wikipedija