Jedna (ne)obična subota u Zagrebu

Piše
Nikolina Oršulić

Sep 26, 2015

Na glavnom gradskom trgu održavaju se četvrti Dani hrvatskih tržnica. Štandovi s crvenim tendama svojim proizvodima privlače staro i mlado, a stranci s užitkom degustiraju i kupuju tradicionalne hrvatske domaće proizvode. Mora se priznati da su mirisi tijekom šetnje trgom bili opojniji, hranjiviji i primamljiviji no inače.

Povodom Europskog dana jezika na Europskom trgu organiziran je Jezični café na kojem se uz kavicu i sjajno društvo moglo ponešto naučiti ili jednostavno popričati malo na stranom jeziku, ovisno o predznanju. Prošetali smo da vidimo možemo li se ikako ugurati na kavicu s izvornim govornicima, no mjesta su odavno rezervirana i svi stolovi su bili popunjeni. Okinuli smo nekoliko fotkica da barem na trenutak postanete dio ove simpatične poliglotske ekipe.

Za konverzacijskim stolovima izvorni govornici vodili su razgovore o raznim temama na stranom jeziku.

Oni koji su željeli provjeriti kako bi bilo da počnu učiti neki novi jezik pohađali su blic-tečaj u trajanju od 45 minuta, a neki su svoju kavicu iskoristili da saznaju kako predstaviti svoja jezična znanja za potrebe studiranja u inozemstvu ili traženja posla. Oni koji su se na vrijeme sjetili prijaviti mogli su birati između čak 16 različitih jezika, među njima je bio i esperanto.

Zadovoljni atmosferom koju smo zatekli u Jezičnom caféu, uputili smo se prema Gornjem gradu vođeni utješnom mišlju da ćemo možda putem upoznati kojeg stranca.

Prošavši kroz nedavno otvoreni prolaz koji povezuje Cesarčevu i Bakačevu i sjetivši se inicijative Ivana Brnčića da taj prolaz dobije ime po predivnoj Zagrepčanki rumenih obraza, Mariji Braut, koja nas je ovoga ljeta napustila, ali ostavila nam dušu na fotografijama, zapitali smo se što je s tom inicijativom. Budući da je gradonačelnik pozitivno reagirao i izjavio da bi bio počašćen kada bi prolaz bio po njoj nazvan, nadamo se da će tako i biti. Stisnuli smo šake u fige, a noge su nas odjednom ponijele tamo gdje smo je često sretali.

Začudo, Stube Ivana Zakmardija zjapile su prazne (isprike mački), a zreli kesteni uspješno su manevrirali svoj let, tako da se zvuk njihova naprasita slijetanja čuo podalje od naših glava. Bližilo se podne i poželjeli smo snimiti Grički top koji odjekuje gradskim ulicama još od 1877. godine. Smjestili smo se ispred Kule Lotršćak u društvu brojnih stranaca i uživali u svirci čovjeka koji već godinama svojom zvučnom kulisom doprinosi čaroliji Gornjeg grada.

Unatoč svoj pripremi da ovjekovječimo pucanj video snimkom, Grički top uspio nas je iznenaditi, a ako ćemo biti potpuno iskreni, malo nas je i prestrašio. Vjerojatno je isti osjećaj prožeo skupinu Amerikanaca i Korejaca koji su pucanj popratili pljeskom i veselim usklicima. Na Strossu nije bilo nikoga, osim možda jeseni koja tamo već uvjerljivo caruje.

Krenuvši prema Crkvi Svetog Marka i njezinu poznatu krovu, susreli smo djevojku čiju su fotografiju svojim kućama ponijeli brojni turisti. I naš objektiv uhvatio je sramežljiv pogled djevojke u narodnoj nošnji, ali i dio turističke groznice kroz koju smo se jedva probili.

Na Trgu su Milka i Bleki, mili stanari azila Dumovec još uvijek čekali svoje nove vlasnike da ih odvedu kući. Umjesto slikanja, pomazili smo prugastu mladu ženku željnu igre i crnog velikog mužjaka s bijelom kravaticom i iz dna srca im poželjeli da večeras umjesto u Dumovec odu kući. (Foto: Facebook azila Dumovec)

Poluslomljena srca, kako se uvijek osjećamo kada shvatimo da ne možemo udomiti sve napuštene životinje, krenuli smo u potragu za Janom Vormannom jer gdje je Jan, tamo su i legići. Pronašli smo ga u Varšavskoj kod škole Josipa Juraja Strossmayera gdje je krpao rupe u fasadi LEGO kockama uz pomoć ljudi kojima se ove subote baš oplemenjivalo dosadnu, oronulu, kamenu ogradu škole.

Jan Vormann je njemački umjetnik, a zahvaljujući stereotipima, bojažljivo smo mu pristupili očekujući hladnog čovjeka s dozom bahatosti koja je u stereotipiziranom svijetu svojstvena umjetnicima.

Kako smo samo pogriješili!

Jan se smješka, pruži odmah ruku da se upoznamo, pozira, odgovara nam spremno na pitanja. Saznali smo od njega da se počeo ovime baviti prije osam godina, a inspiracija mu je bilo sudjelovanje na Venti Eventi 2007. godine u Bocchignanu (Rim). Bio je već u mnogo zemalja gdje je gradio alternativne šarene zidove i iskreno uživa u tim aktivnostima, a često mu se pridruže građani i tako upoznaje mnogo zanimljivih ljudi.

Pogledajte kako uz malo šarenih legića i mašte volontera zidovi prestaju biti dio gradskog sivila.

Jan Vormann i njegovo uljepšavanje grada dio je programa Ganz novog festivala, ali i Bijele noći koja se odvija u sklopu festivala Francuske u Hrvatskoj, Rendez-vous. Tako su na tajnim lokacijama stanovnici metropole mogli uživati u njegovim šarenim kreacijama.

Nakon šetnje Varšavskom i Dalmatinskom gdje smo uslikali legićima dopunjene fasade, zaputili smo se prema Mimari gdje se odvija Dan Japana.

U šatoru koji je bio postavljen u dvorištu Mimare, uživali smo u demonstraciji odijevanja kimona. Luksuzna oslikana svilena tkanina od koje se prave kimona dugačka je 12 metara, a različito se kroji za udane žene i djevojke.

Također, nije svejedno na koju će se stranu svezati pojas obi ni hoće li se vidjeti pomoćne pasice. Udane žene nose kimona s kratkim rukavima, a djevojke nose viseće, duge rukave kako bi njima zarobile srca mladića.

U Mimari se na Danu Japana osim oblačenja kimona, može uživati u demonstraciji i radionici origamija, saznati kako se predmeti zamataju maramom furoshiki, odslušati predavanje o haiku poeziji, i pogledati izložbu ikebane. Održat će se i radionica japanske igre go, a ljubitelji borilačkih vještina moći će uživati u njihovu predstavljanju u šatoru. Želite li sudjelovati u radionici japanske kuhinje ili čuti ponešto o japanskoj modi Cosplay i Harajuku, požurite u Mimaru!

Ne propustite večeras Bijelu noć (Nuit Blanche) u organizaciji Rendez-vous festivala, na nju ne možete zakasniti jer će trajati do 4 sata ujutro!