Havajska legenda o Djeci Duge

Piše
Branka Kovač

Oct 17, 2016

Istina dolazi kroz različite izvore. Havajska legenda o Djeci Duge i pokojni komičar Bill Hicks otkrivaju nam kako smo izgubili svoj put.

legendaDanašnje društvo je prožeto strahom. Ako nam je strah polazišna točka, imat ćemo potrebu da se branimo ili da napadamo. Sve što stvaramo rezultirat će sukobima. Je li oduvijek bilo tako? I mogu li se stvari promijeniti?

Spajanjem drevne i moderne mudrosti dobivamo ohrabrenje da ćemo se sjetiti kako smo došli tu gdje jesmo i kako da krenemo dalje. Dobivamo poticaj da stvaramo iz ljubavi, ne iz straha. Da shvatimo da smo zajednica i da ne postoji konkurencija, samo suradnja.

Moderni mudrac, pokojni komičar Bill Hicks je iluzornu prirodu ovog svijeta sažeo u jednostavnu frazu “It’s just a ride”. Za njega je svijet poput vožnje u zabavnom parku. Uzbudljiva je, poprilično zastrašujuća i izgleda stvarno. I zabavna je – neko vrijeme. Svako malo se netko vrati sa sjećanjem da je naš život samo igra i da se ne trebamo brinuti. Ako biramo ljubav umjesto straha, u zajedništvu možemo kreirati bolji svijet.

Havajska legenda o Djeci Duge govori baš o tome – kako je život nekad bio igra. Dok nam se pod kožu nije uvukao strah…

Kako su Djeca Duge izgubila svoj put

U vremenu prije vremena, život je bio Igra. U Rajskom vrtu na Zemlji, na Havajskom otočju, Djeca su živjela kao da su besmrtna. Blistava Duga je bilo nešto najsjajnije i najljepše u njihovom vrtu. Ona je bila njihova poveznica s Božanskom iskrom, sa stvoriteljem svih Svjetova.

Duga je bila u središtu svih njihovih ranijih igara jer su putem Duge putovala u druge dimenzije i istraživala beskonačne mogućnosti Postojanja. No Djeca su se zaljubila u istraživanje velike riznice znanja Majke Zemlje, i Dugu su počela uzimati zdravo za gotovo.

legenda

Danju su se zabavljala igrajući najrazličitije igre, a noću su željno trčala Dugi. Tada se ona pretvarala u magično zrcalo kroz koju su se Djeci javljali njihovi voljeni koji su prešli na druge Svjetove. Djeca su se igrala i plesala sa svojim precima, slušala njihove priče i legende. Noću su jačala povezanost s Božanskim i otpuštala sjećanje na igre proteklog dana. Tako su naredno jutro mogla potpuno svježa započeti novu igru.

Noć je služila i kao kontrast nekad zasljepljujućem danjem svjetlu.

Kada je vrijeme dobilo svoje značenje, Djeca Duge su počela gubiti svoju povezanost. Dogodilo se to tijekom jedne od njihovih igara. Nitko ne zna zašto, ali Djeca su igru shvatila preozbiljno. Zaboravila su da je sve samo igra.

U to vrijeme igranja, neka Djeca su zbog svojih sposobnosti prozvana čuvarima mudrosti, Kahunama. Jedno takvo Dijete Kahuna nije podijelilo svoju mudrost kada je bilo zatraženo, nitko se ne sjeća točno zašto. Neki su zaigrali istu takvu igru, nekima se nije svidjela i udaljili su se od nje. Sve više zaboravljajući da se samo igraju.

Polako je Duga počela blijedjeti. Nitko od Djece to nije primijećivao. Nisu ni primjetila da zanos i želja za igranjem blijede. U njihovim malim trbušćićima se javio čudan, jeziv osjećaj.

legenda

Jednog dana, tijekom jedne od svojih igara, Djeca su prvi puta obratila pažnju na osjećaj u svojim trbuščićima. Željno su iščekivala noć, znala su da nešto nije u redu. Danjeg svjetla je nestalo, obgrlila ih je tama. Kroz gomilu se prolio žamor. A zatim se spustila ledena tišina.

Onaj čudan osjećaj u njihovim trbušćićima ih je preplavio.

Prvi put su osjetila strah.

Očajnički su se skupila, pripila jedna uz druge i pogledom pretraživala nebesa. Duge nije bilo.

Povezanost je bila prekinuta. Strah ih je obuzeo. Djeca su jedva izdržala do jutra, znajući da su ona nekako uzrokovala nestanak Duge.

Prvi put su se osjetila krivima.

To jutro, u njihovu dušu se uvukla bol. To je bio osjećaj napuštenosti.

legenda

Neka od Djece Kahuna su osjećala krivnju što su zaigrala onu neumjesnu igru. Odlučila su se pretvarati da ne osjećaju strah i da još imaju povezanost s Božanskim. Možda su htjela pomoći, možda nisu. Nitko se ne sjeća. Prije početka igara skupila su se na rubu Rajskog vrta. U tajnosti, daleko od ostalih zaključila su ovo – Naši suigrači pate. Naša je odgovornost da im pomognemo. Ionako smo samo nevina Djeca, naše igre ne mogu nikome naškoditi.

Odlučila su lagati.

Legenda kaže da je u tom trenutku povezanost bila nepovratno izgubljena. Na tom sastanku je osnovano prvo društvo. Zvalo se Bolji od drugih.

U igrama su rasle laži, odvojenost im je razdirala duše. Djeca Kahune su unutar sebe počela osjećati nešto nalik ekstazi povezanosti. Nije bilo isto, ali svidjelo im se. Primijetila su da osjećaj jača svaki put kad im se neki suigrač obrati za pomoć. Primijetila su da svoje suigrače mogu natjerati da igraju kako ona žele.

U njima se javio osjećaj nadmoći.

Djeci Kahunama je taj osjećaj postao kao droga. Igre koje su počela igrati bile su porobljavanje bespomoćnih i međusobna sukobljavanja moćnih.

Sve dok jednog dana nije izbila pobuna, i Djeca Duge su Kahune opijene moći protjerale iz onoga što je nekad bio Rajski vrt. Kahune su otplovile u različitim smjerovima, Djeca Duge su ostala na otoku. Ali ostala su živjeti u strahu. Duga se nije vratila.

Legenda govori i o povratku tog Zlatnog doba. Kroz vrijeme i bezvremenost, doputovao je glas o povratku radosti, o povratku Duge i povezanosti s izvorom svega što postoji.

Je li to možda sad?

Izvor: Pila of Hawaii – The Secrets and Mysteries of Hawaii

Komentari