Intuitivno pjevanje sa Zvjezdanom Kastrapeli

Piše
Branka Kovač

Oct 10, 2016

Zvjezdana Kastrapeli, voditeljica radionica intuitivnog pjevanja

Život Zvjezdane Kastrapeli je oduvijek ispunjen pjesmom. Njen talent je zapažen vrlo rano, te od svoje treće godine uživa u istraživanju vlastitog glasa. Pohađala je nižu muzičku školu, pjevala u zboru srednje muzičke škole i u a capella ansamblu u Banja Luci. U Zagrebu je učila solo pjevanje kod Mire Zidarić Orešković, te desetak godina pjevala bhajane, duhovne pjesme na sanskrtu.

Intuitivno pjevanje otkriva na jednoj radionici Plesa 5 ritmova. Oduševljena voditeljicom Stellom Davies, počinje organizirati njene radionice u Hrvatskoj. Za Stellu kaže: Kad sam nju čula, bila sam totalno oduševljena, do svakog je doprla. To je bilo nešto sasvim posebno. Postale smo dobre, prenosila mi je svoje znanje, iako se to sada odvija na daljinu jer se Stella preselila u SAD. Njezina učiteljica Chloe Goodchild utemeljila je vokalnu praksu pod nazivom The Naked Voice. Prije dvije godine uspjela sam otići na njezinu radionicu i upoznati je u Engleskoj. Tom prilikom sam od nje dobila dozvolu da dalje prenosim njeno znanje.

Zvjezdana je dosada organizirala 5 Stellinih radionica Povratak kući svome glasu u Zagrebu i Zadru.

Ima li poveznica između a capella pjevanja i intuitivnog pjevanja?

A capella – to su različiti glasovi koji stvaraju harmoniju zajedno, ali se oslanjaju jedni na druge i sami na sebe, prateći dirigenta. Nemaju intonativnu podlogu na koju se mogu osloniti kao što je instrument koji nikada ne griješi. Zborovi sami istražuju intonativno gdje su i slušaju se.

To je disciplina, tehnika, kontrola, dah. To me približilo fizikalnoj strani pjevanja. Ali to je jedan pristup koji je pun discipline i stege, tradicionalno je takav, oduvijek je takav, teško je taj pristup promijeniti. To je razlog zašto većina ljudi misli da nema sluha jer ne mogu na taj disciplinirani, određeni, intonativno čisti način interpretirati ono što je napisao netko drugi.

Intuitivno pjevanje je nešto sasvim drugo, nema kompozicije koju je netko zadao i napisao. To nije interpretativno pjevanje, u kojem ti dobiješ pjesmicu koju onda naučiš ili reinterpretiraš. To je nešto što izlazi iz samog čovjeka u danom trenutku, ako je atmosfera takva da se osoba može dovoljno opustiti i osloboditi utjecaja svog unutrašnjeg kritičara. Intuitivno pjevanje nas približava sebi i okreće nas toj našoj izvornoj glasovnoj moći. Kad se rodimo, što prvo radimo? Glasamo se. Glas je naše prirodno pravo koje stječemo rođenjem. On je sjedište moći i emocija i zato se teško odvažimo na njegovo istraživanje.

Koliko su ljudi slobodni na radionicama pustiti emocije poput tuge, razočaranja, boli?

To je jedna od svrha radionice, ono što je važno jest da su slobodni u tom okruženju i u toj atmosferi ići onoliko duboko koliko žele i koliko mogu, intuicija je nevjerojatna stvar. Intuicija je nešto što će nas uvijek dovesti tamo gdje nam treba upravo u onolikoj mjeri koliko nam treba. Važan je osjećaj sigurnog prostora, taj osjećaj da smijem, da mogu, da sam slobodna izraziti sve što jest u danom trenutku. Svaki put je grupa drugačija, ali te emocije su univerzalne. One su uvijek tu. Nema u njima nikakve sramote.

Photo: Martina Ribarić

Koristite li glas za iscjeljenje?

Na individualnim satovima. Ako ljudi imaju nešto na čemu žele raditi, štogod to bilo, na kojoj god razini, mogu doći na individualni sat. To može biti običan sram, sram od puštanja glasa ikad igdje. Ima ljudi koji se  srame u bilo kakvom društvenom okruženju pustiti svoj glas, i govorni, ne samo pjevački. U ovom pristupu mi se bavimo govornim glasom, pjevanjem i tišinom. To su tri manifestacije glasa. I zašto volim ovaj rad – to nije nešto što ja radim drugome, ta osoba koja je došla ona to radi sebi. Kao da smo tibetanske zdjele. Terapeut uzme tibetansku zdjelu i s njom proizvodi zvuk i tim zvukom mijenja frekvencije na osobi koja prima. A ovdje je osoba koja prima sama svoja tibetanska zdjela, jer te vibracije i ta energija idu tamo gdje je njoj tad potrebno. Zato je ona ta koja samu sebe iscjeljuje. Nema ništa izvana. Sve polazi od nas samih. Zvuk je naravno moćan. Danas se u alternativnoj i komplementarnoj medicini zvuk često koristi, poznato je da ima iscjeljujuću moć. Ali daleko je drugačiji učinak zvuka koji proizvodimo sami od zvuka koji netko drugi proizvodi za nas.

Zašto je tišina važna?

Tišina je dio svake glazbe. Ona je uvijek između dva tona. U toj tišini spoznajemo bitak. Kad pjevamo AUM (A – svjesno stanje, U – stanje snova ili sanjanja i M – stanje spavanja bez snova), četvrta faza je tišina. Ta pauza je prostor za naš bitak. Na radionicama, ona nam dopušta da samo primamo. Neke od vježbi koje radimo duboko djeluju, i onda je teško odmah napraviti prijelaz s jedne vježbe na drugu. Jako je važno da si na kraju jedne vježbe zvukovanja dopustimo da se taj zvuk, ta vibracija i ta energija slegnu. Da dođu do nas. I da ih mi primimo.

Vrlo često smo na neki način zatvoreni za primanje, a tišina nam omogućuje da se otvorimo za primanje dobrobiti koje nam neka vježba daje.

Photo: Martina Ribarić

Pomaže li intuitivno pjevanje osvjestiti žensku energiju u nama?

Radionice nam pomažu da budemo mekši prema samima sebi, da se ne osuđujemo toliko, da se ne kritiziramo. Da si damo prostora za tu mekoću i prihvaćanje i onoga što nije lijepo, uvjetno rečeno, dakle ne ulazi u te kategorije lijepo – ružno. Vjerujem da naš ženski dio to želi, to priželjkuje cijeli život, da u takvom okružju doživljava sebe. Kad čovjek malo životno sagleda doživljaje i iskustva, onda vidi da su svi ti dijelovi, sve te priče, svi ti događaji, lijepi, ružni, ovakvi onakvi, bili potrebni. Sve nas to čini onakvima kakvi jesmo. Bez tih, da tako kažemo, društveno neprihvatljivih dijelova nas i naših priča i doživljaja ne bi bilo ni nas kakvi smo sad. Tako da nas zatvaranje očiju pred time i ignoriranje svega zapravo odvlači od sebe. To je dio nas.

Kako izgledaju radionice intuitivnog pjevanja?

Jedan od načina i pristupa jest ne prestati biti dijete. Ostaviti si tu slobodu da se zabavljaš i da istražuješ i kombiniraš stvari koje ti možda nikad prije nisu pale na pamet, ali se prepustiš intuiciji. Na radionicama znamo biti dirigenti, imati orkestar mačaka, ma svašta…

Photo: Martina Ribarić

Jedan dio radionice je pjevanje tradicionalnih, odnosno plemenskih napjeva. Plemensko pjevanje je pjevanje u zajednici. To je karakteristika svake zajednice, otkad je svijeta i vijeka, da pjeva zajedno. Za to ne trebaju nikakve kvalifikacije. Dok pjevamo te tradicionalne napjeve mi se zapravo vraćamo svojoj unutrašnjoj individualnoj prirodi, koja je ujedno kolektivna jer je u odnosu sa zajednicom. Pjevanje prirodno stvara zajedništvo, povezuje nas s drugima, ali i sa samima sobom. Taj plemenski zajednički način života sve je okupljao u mašti, umjetnosti, pjevanju, sviranju, plesu… Svi su sudjelovali. Intuitivno pjevanje njeguje upravo takav pristup. Sve je dobrodošlo i događa se spontano, ne postoji samo jedan ispravan način, svi su načini izražavanja glasa i uspostavljanja kontakta s njim ispravni.

Kruna svake radionice je Soul singing, pjesma duše. To je najdublji dio, i najsuptilniji. Zato se i događa na kraju radionice. Taj dio uvijek počinje jednom kraćom meditacijom, koja nam pomaže da se opustimo i dođemo u kontakt s unutrašnjim glasom, tj. s pjesmom koja je zaista pjesma naše duše, našeg bitka, koji se želi izraziti. U tom trenutku počinje pjesma duše, svatko pjeva svoju, ali se sve na neki način nadopunjavaju pa se razvija jedna prekrasna zajednička duboka pjesma. Kad kažem pjesma ne mislim  nužno na ugodne melodije. Svašta se zna tu dogoditi, svakakve emocije se znaju otvoriti u tom trenutku. No, mi smo dotad za sve to već spremni, i prihvaćamo. Njegujemo pristup koji sve prihvaća. A takva je i muzika. U muzici je sve dobrodošlo i za sve ima mjesta.

I za kraj, Zvjezdana nam kaže…

Nemojte prestati istraživati i nemojte se prestati igrati. Ja mislim da istraživanje i igra idu ruku pod ruku. Da bez jednog nema drugog. Igranje, istraživanje, sloboda, lakoća, koliko je to moguće, a i kad se čini da nije moguće. To nikada ne treba prestati. Kad to kažeš prejednostavno zvuči.

Photo: Martina Ribarić

Jer za intelekt je to prejednostavno. Ako nije komplicirano, ako nije teško, ako nije znoj, krv i suze, ne vrijedi. Onome što se radi s lakoćom i osmijehom ne pridružuje se vrijednost i poštovanje, a svemu što se radi kroz znoj, krv i suze, intelekt, kompliciranje, pridaje se veliki značaj. Zašto za sarkazam i cinizam ima prostora u društvu, a za smijeh, istraživanje, igranje i maštanje nema? A svi znanstvenici i umjetnici s kojima sam ikad razgovarala, rekli su mi da su do spoznaje došli upravo u trenutku opuštenosti, igre, zaigranosti i smijeha.