Luka Hrgović i njegov Hollywood na Borčecu

Piše
Antonia Hrgović

svibnja 03, 2016

U sklopu skorog STIFF-a popričali smo s 29- godišnjim zagrebačkim filmskim redateljem Lukom Hrgovićem koji je u podnožju svoje kuće sagradio privatni filmski studio s green screenom.

Na periferiji grada, ispod Sljemena, između bujnog zelenila nazire se kuća s povećim dvorištem, lijepim vrtom i prostranom garažom u prizemlju. Za aktivne kreativce s vizijama koje su željni realizirati, takva radna okolina predstavlja idealne uvjete zbog svoje izoliranosti koja podrazumijeva veću slobodu u provedbi određenog projekta. Ili je barem u tome potencijal vidio mladi filmaš s diplomom Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu s Odsjeka za animirani film i nove medije, Luka Hrgović.

I dok je Praznik rada za većinu ekvivalent za roštiljanje (čak i po kiši), izležavanje, pijuckanje i ljenčarenje – Luka ne ulazi tu u kategoriju. Za njega je taj dan bio jednako radni kao i svaki drugi, a ovoga puta rezerviran za ovaj intervju.

Kao mladi filmaš u usponu, još se ne može u potpunosti osloniti isključivo na svoj talent u svakodnevnom zarađivanju za život, pa je izabrao svijet reklama kao jedno od trenutnih unosnijih područja izražavanja svoje kreativnosti. Ali, time uopće nije oduševljen.

Sretni smo kad snimamo filmove, a nesretni kad radimo reklame. Ali, moramo raditi reklame.

Zamjenica mi odnosi se na Lukinog kolegu Dinu iz Julius filma i na Lukinu umjetničku partnericu i životnu suputnicu, Nikolinu Knežević, koja je kao diplomirana profesorica likovnih umjetnosti aktivna oko kostimografije i drugih sličnih produkcijskih zahtjeva umjetničkog karaktera tijekom snimanja.

Posao snimanja reklama ne opisuje kao zabavan, već prilično zahtjevan, no primanja od toga omogućuju njemu i njegovom kolegi investiranje u proizvodnju i snimanje vlastitih filmova.

Želja mi je jednog dana biti autor svojih projekata. Prešaltati se na kreativniju stvar. Da dođem do financija za film koji želim i volim raditi.

Vjeruje kako bi mu u prikupljanju potrebnih sredstava mogla pomoći crowfunding kampanja, koju namjerava pokrenuti sa svojim kolegom u cilju realiziranja vlastite filmske ideje.

Za nekoga tko je izraziti individulac poput njega koji sam režira, radi glazbu, piše scenarije, radi vlastite rekvizite i kostime, a ponekad i glumi, pomalo iznenađuje osvrt na funkcioniranje filmskog svijeta.

U filmskom svijetu ne možeš biti jedinka. Za uspješnu izvedbu moraju biti raspoređene grupe od kojih svaka odrađuje svoj dio posla.

Upravo na taj način je mladi umjetnik i ušao u svijet filma, počevši s nekolicinom prijatelja entuzijasta iz srednjoškolskih klupa, iz Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, snimati kamerom isječke, skečeve i kratke filmske uradke često iz parodijske i humoristične perspektive.

U nizu takvih debitantskih ostvaraja je i Lukin film Epopeja o bureku, koji se parodirajući poznate filmske klasike poput Matrixa, Psiha i Gospodara prstenova, pojavio kao pobjednik na 14. Danima hrvatskog filma 2005. Baš Epopeju o bureku Luka smatra jednim od svojih najboljih filmskih ostvaraja, zajedno s Etidom i Zetstapom (koji ima na youtubeu skoro 100 000 pogleda). No, Lukin umjetnički opus je mnogo veći ali, on ga jednostavno nije voljan enciklopedijski nabrojati niti se hvaliti njime, već diplomatski navodi kako mu je uvijek ono na čemu trenutno radi njegov najbolji projekt.

To bi tako trebalo biti – svaki sljedeći projekt koji napravim trebao bi biti moj najbolji dosad.

No, prije nego što kažemo na čemu trenutno radi, istaknut ćemo samo neke od njegovih nagrada koje uključuju Rektorovu nagradu 2011. godine i 3. mjesto na Svjetskom festivalu animiranog filma 2007. za film Dürrerov kod. Također je aktivan član prestižnih umjetničkih udruga HDLU (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika) i HZSU (Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika), što ga čini, prema njegovim riječima, umjetnikom i pred očima zakona.

Trenutno radi na svojem omiljenom filmskom žanru SF-u, jer mu ta vrsta filmskog izričaja omogućava manipulaciju njemu najdražeg područja filmske industrije – specijalnim efektima. Već dvije godine snima svoj novi SF film u vlastitom angažmanu, o kojem ne smijemo puno otkriti osim njegova eklektična imena Slice Of Life, da ga je skoro pa završio već  i da kao kriminalistički SF triler nema veze s patetičnom domaćom filmskom scenom na kojoj ni ne postoji triler kao žanr.

Nisam vidio nijedan filmski foršpan za hrvatski film u kinima za koji bih rekao Kako super. E ovo fakat moram ići pogledati u kino!, kao što pomislim za skoro svaki drugi američki film. To mi se nikad nije dogodilo. Hrvatski filmovi su loši, gluma nije ništa bolja, scenariji su razvodnjeni, a tematika neprivlačna. Nešto im fali.

Luku stanje hrvatskog filma zapravo rastužuje.

Radije bih imao zdravu konkurenciju od koje bih mogao nešto i naučiti nego pripadati kao sad pod amatersku scenu koja brije na komercijalni američki film, i koja se kod nas smatra underground, a u kolijevci filmske industrije, Americi, vodećom grupom filmskog stvaranja.

Ovakvi stavovi ni ne čude uzimajući u obzir Lukine filmske uzore koji se kreću daleko od naših prostora.

Zbog Stevena Spielberga sam se kao klinac i počeo zanimati za film. Danas nisam više toliko zaluđen njime, ali još uvijek ga cijenim.

Preko klasičnih sineasta (Hitchook, Ridley Scott, Scorsese, McTiernan, Eastwood, Mann) do onih suvremenijih (Denis Villeneuve, David Fincher, Alejandro González Iñárritu), redateljski uzori mu ne nedostaju, no ipak pomalo sjetno zaključuje.

Nema novih Finchera ni Ridley Scottova.

Ali, zato savjetuje kako se najbolje približiti statusu filmskog majstora.

Rad, rad i samo rad. Bilo mi je super studirati, naučio sam dosta stvari, upoznao zanimljive ljude, proširio vidike, ali da nisam svakodnevno uporno radio sam poslije fakulteta, ne bih dogurao do ovdje. Ako se sam ne potrudiš, nećeš uspjeti.

Podsjetimo, Luka je započeo svoj filmski uspon u vrijeme prije youtubea i prave internet eksplozije, tako da danas mladim filmašima, amaterima i studentima dramske umjetnosti, život bitno olakšava brza internetska tehnologija nadohvat ruke – ne samo u samopromociji, nego i u dosezanju aktualnih i stručnih pojedinosti potrebnih za izvedbu nekog projekta.

Samoučenjem je Luka i izgradio studio green screen u vlastitoj kući, koji danas koristi za snimanje svojih filmova. No, u svojem postignuću je realan i skroman.

Danas si svatko može za 500 kuna napraviti doma privatni studio.


Za razliku od domaćeg filma, Luka nema ništa protiv domaćih filmskih festivala kao što je to STIFF, od kojih je u nekima i sam sudjelovao više puta.

To je super prilika da upoznaš istomišljenike, dobiješ priznanje za svoj rad i talent i sve u svemu – zabaviš se.

No, danas kao malo stariji i s prekograničnim težnjama, na festivale gleda sa širokog aspekta, planirajući izlaganja na međunarodnoj razini u primjerice Njemačkoj (gdje je već završio Zetstapo u Berlinu) i Engleskoj.
Svoja internacionalna nastojanja ostvarit će prije kraja ovog tjedna kada putuje u Ameriku, točnije u srce Hollywooda! Svoj boravak iskoristit će za istraživanje filmskog terena i posjećivanje filmskih studija, upijanje atmosfere djelovanja legendarne redateljske hollywodske garde (bivše i sadašnje), no prije svega za posjećivanje svih lokacija na kojima je snimljen njegov najbolji film Blade Runner.

Tako da s motivom s naslovne fotografije ovog intervjua koji je većini od nas nedostižan i miljama daleko, Luka će se susresti za nepunih tjedan dana, i to – oči u oči (odnosno, oči u slova). Zapravo, istaknuo je kako će prvo kad dođe slikati taj slavni natpis iz najbliže moguće blizine.

Hoćemo li dobiti od njega putopisnu crticu iz Amerike ne znamo, no u međuvremenu možete baciti oko na njegov nedavan kratak putopis iz Engleske, a klikom na njegov Youtube kanal dobivate uvid u većinu njegovih radova na jednom mjestu.

Naslovna fotografija: greatamericanthings.net

Komentari