Generacija Y – skupina bez ideala i budućnosti ili žrtve okolnosti?

Piše
Ivona Radić

Apr 14, 2015

U razgovoru su sudjelovali dr. Iris Sarajlić Vuković, psihijatrica i psihoanalitičarka, Anja Gvozdanić, sociologinja i Srđan Sandić, pisac i novinar, a razgovor je moderirala Leila Topić, kustosica u MSU-u. S obzirom na generacijski jaz između moderatorice razgovora i doktorice Sarajlić Vuković s jedne strane te Srđana Sandića i Anje Gvozdanović s druge strane, tijekom rasprave smjenjivala su se oprečna mišljenja. Između percepcije generacije Y kao narcisoidnih i medijski orijentiranih pojedinaca bez visokih ideala i generacije Y kao žrtvi okolnosti, posebice u domaćem i regionalnom kontekstu, sudionici su se pokušali naći u sredini i odrediti kakva budućnost čeka ovu, ali i sljedeće generacije.

Budući da je ekipa portala u istom košu Y generacije, pretjerane analize samih sebe išle bi na ruku onima koji nas smatraju narcisima bez konkretne ideje o budućnosti, a i manjka nam vremenskog otklona i perspektive. Stoga vam nećemo prodavati zdravu pamet. Možemo se jedino obvezati da ćemo se truditi da zajedno steknemo onu famoznu naknadnu. Kako je izgledao razgovor i je li moguć neki zaključak, pogledajte u nastavku.

• Definicija generacije Y.

  Leila Topić je na samom početku istaknula da možda nije najpozvanija za moderiranje ovog okruglog stola budući da nema najbolje mišljenje o ovoj generaciji. Razlozi koje je navela su njihova sebičnost, medijska usmjerenost na samoreprezentaciju i komunikaciju SMS-ovima i skraćenicama.

  LT: Jesam li u krivu? Pokažite mi da ste vi izuzetno društveno osviješteni.

  SS: Ja mislim da je teško biti zastupnik generacije koja je optužena a priori. Sigurno je najobrazovanija generacija, koja drugačije konzumira političku i intimnu odgovornost, od generacija prije. Možda manje radikalna od prijašnjih generacija koje su stasale u ekonomski i politički prihvatljivijim uvjetima. Generacija koja odrasta i nastupa na scenu u zemlji u kojoj je budućnost kao kategorija de facto ukinuta, što sigurno u velikoj mjeri mora utjecati na svakodnevne postupke u suradnji s medijima. Teško je zauzeti kritički stav i dati ideal tipski odgovor.

  AG: Ja bih se složila sa Srđanom. Zapravo, radi se o generaciji osamdesetih koje su stasale i socijalizirale se u vrijeme tranzicije, zapravo nestajanja svih nekadašnjih vrijednosti, a druge vrijednosti se još uvijek nisu uspostavile. Dakle govorimo o devedesetima koje je obilježio rat i nasilje, i na neki način mi smo bili određeni – jedan put, nije bilo alternativa. Dakle s te strane možda sada nadoknađujemo taj dio. Nismo baš bili ni socijalizirani ni formalno, ni naše obitelji nisu baš bile u dobroj poziciji jer nisu znale kako će funkcionirati kategorijalni aparat. Tako da smo mi na jednom vrijednosno brisanom prostoru izrastali. Tako da bi trebalo prema nama nježnije.

  ISV: Nekako mi se čini da je ta vaša generacija 80-tih… Prijašnja generacija je rasla u jednoj sigurnosti. Mi smo imali djetinjstvo, a generaciji kasnije je ono oduzeto. Stasali ste kad nije bilo vrijednosti, niste ni sami znali gdje pripadate. To je period kad se identitet krene stvarati – što ne možeš kad imaš stariju generaciju koja ni sama ne zna gdje je. Paralelne dezintegracije i integracije. Mi pripadamo narcističkoj kulturi. To je došlo iz Amerike i prihvaćeno objeručke. Smiješno je kada čitam da je ta generacija istovremeno tradicijska i liberalna prema određenim aspektima (npr. testiranje životinja) – kao da imate splitting.

• Figure oca i majke te odnos s drugima

  AG: Naša istraživanja na mladima pokazuju da vrijednosti demokracije kontinuirano padaju. One jesu prihvaćene, ali sve padaju. Najmanje je prihvaćen višestranački sustav. Skloniji su prihvatiti snažnu ruku jednog vođe ukoliko dođe do krize nego demokraciju. To je zabrinjavajuće.

  SS: To je valjda onaj nedostatak figure oca ili majke.

  AG: Meni se čini da odrastajući nismo imali mogućnost stvaranja identiteta. Dok smo odrastali nije pojedinac figurirao kao netko bitan već su to bili kolektivi – nacionalni, vjerski, itd. Nekako smo se tu grupirali i taj kolektiv je imao više mjesto nego pojedinac. Zato je teško bit različit.

  LT: Ja bih se nadovezala na vas i pitala Iris… Meni se čini da je to lijep prostor slobode, ne postoji velika figura oca ili majke, sve je dozvoljeno, postoji sloboda. Umjesto da vi to iskoristite i formirate vlastitu slobodu vi zapravo tražite figuru velike majke i velikog oca. U principu je vas baš briga dok je vama ok.

  ISV: Ja radim s tinejdžerima (12 – 24 godine). Istraživanja neuroznanstvenika usporedila su PET slike djece između 3 – 6 godina i djece od 12 do 21 godinu. Ne vidite razliku. Velika je zbrka u glavi. To nama potvrđuje Freudove teorije. Problem je jednak kod djece koja ne vole da ih roditelji guše (tzv. majke kvočke) i klinaca koji tvrde: oni mene ne vole, oni ne pitaju kad ću kući izvana. Ono što je pristutno negdje u ljudskom rodu je da volimo granice. Granica negdje mora postojati. Ovo što se dešava – može se sve – stvorilo je jednu narcistišku kulturu. A to je opako. Jer mi ne možemo opstati sami – trebalo zrcaljenje u drugima. To je sad to – što će s tim generacijama koje dolaze.

• Prošli modeli i generacije Y i Z

  LT: Ja sam čitala da je mlađa Z generacija koja dolazi puno empatičnija. Y se bori sama za sebe u kompetitivnom okružju, gazeći na putu prema gore sve oko sebe. Ne pristaju na određena pravila igra. Slično je američkom rat racingu. Te generacije su upravo preuzele taj model. Mi zapravo imamo specifični lokalni, regionalni kontekst. Čini mi se ipak da smo mi specifičniji zbog tog ratnog stanja koje je nastalo. Kako onda generacija Y vidi sutrašnjicu? Ona je nesigurna, ali sigurno vas na tim natječajima za posao pitaju gdje se vidite za 5 godina? Evo, Srđane. Gdje vidiš civilizaciju za pet godina?

  SS: Jedna naša kolegica sociologinja je provela istraživanje koje ukazuje da se obrazovanje od kraja 80-tih do danas promijenilo u smislu kako se budućnost treba razumijevati. Budućnost kao koncept na puno načina više ne postoji. Jer mi doista – evo govorim u ime svojih kolega, nezaposleni su, rade s nesigurnim ugovorima, uz kašnjenje plaće – nismo pesimistični, već zato što je tako.

  ISV: To nam je transgeneracijska trauma ljudskog roda. Paradigma je bitna – društvo je postavlja. Tu su mediji opako opasni. Tu puno poruka ide na finim nivoima. Nešto sam se sjetila – ovakva generacija je postojala – yuppiji.

  LT: Greed is good.

  ISV: Kako mi uvijek imamo neki delay i kasnimo za svijetom – mi sad imamo to. Što se tiče tog narcizma, to je teško opisati. I kasniji mladi su takvi. Oni pak imaju ideju da će otići. Mi idemo u bijeli svijet. A ova generacija ostaje. Naša generacija nije bolja. Svatko se bori za svoje mjesto pod suncem na neki svoj način u nekoj društvenoj paradigmi.

• Mediji i FOMO

  LT: Ja bih malo htjela o medijima i mediju. Dakle pametni telefoni, kompjuteri, multitasking na nekoliko ekrana paralelno… Ja mislim da bi mi mogli nešto reći o tome jer se to izravno dotiče mog posla. Kada razmišljate o postavljanju izložbe, onda morate razmišljati da vam video rad ne bude duži od 20 do 25 minuta jer mlađi naraštaji više nemaju strpljenja gledati nešto što je dulje od 8 minuta i što nema MTV montažu. Meni je to malo zabrinjavajuće iz aspekta vizualne kulture i obrazovanja.

  ISV: Meni je zabrinjavajuće sa svih aspekata. Ja idem na Kongres. Prikazuješ case – daj to u 10 minuta. Kako ću u 10 minuta kad je to cijela storija. A mlađe generacije… Ja ne znam kako će svijet izgledati. Roditelji se žale da ne pamte. Svi imaju ADHD. Ja kažem da je njima mozak kao pretrpani desktop. Ako ja danas gledam sebe – mrzim Fejs, ali imam ga. Bila sam 4 sata jedan dan jer sam išla dalje i dalje. Zgadila sam se sama sebi, ali je to bilo dobro jer sad razumijem klince.

  LT: Jedna stvar s kojom se ja mogu identificirati, zove se FOMO – fear of missing out. To je neprestana glad za informacijama. Imam osjećaj da će informacije pobjeći i da neću moći interpretirati svijet. Kod generacije Y postoji velika razlika između informacija i znanja. Najobrazovanija generacija samo posjeduje informacije. Ali znanje i kovanje nekih ideala, ja to ne vidim u vašem naraštaju.

  AG: To je takav kontekst. Instrumentalizacija znanja. Ne postoji znanje radi znanja, već je tu da bude upotrebljivo radi profita. Odrastaju u to vrijeme i treba to shvatiti – skučenih vidika, ali s druge strane ta mobilnost koja se nudi je daleko od one prije. To nije bilo moguće. Danas je valjda pravilo da čovjek ode van – programi, plaćeno mjesec dana ili semestar.

  SS: Ja još radim u medijima pa imam neku drukčiju sliku. Mi doista kad govorimo o medijima, mi govorimo o nekom portalu, ne o svim, ne o svim svjetskim medijima (BBC, Times…). To nije relativizacija. Mi imamo jednu sjajnu privilegiju kao generacija – ono što će se ostavit u nasljeđe – a to je da se sve vrlo brzo destigmatzira zbog provjerljivosti stvari. Dolazi do ranijeg skidanje tabua s trona.

• Manjak znanja, površnost i instant gratifikacija

  ISV: Nešto sam čitala u novinama… Rečeno je da je super da nove generacije ne stasaju na Petrici Kerempuhu i na Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo…, nego na Harry Potteru koji lijepo kaže da se ime onoga čije se ime ne smije izgovoriti, smije izgovoriti. Tako da je tu velika razlika – mi jesmo generacija koja to nije radila, što zbog konformizma, što zbog toga jer smo mogli tako.

  LT: Ja se tu ne bih složila. Meni se činilo da su granice dobre jer ih možemo pomaknuti i prekoračiti. Postmodernistički – anything goes. Lako je provjerljivo, da. Ali ovaj naraštaj nema znatiželje to provjeriti. Generaciju Y ne zanimaju izvori, samo forma, bez sadržaja – napravi selfie, izbrisat ćemo, nismo reprezentativni, idemo opet dok nije dobro. Nedostaje znatiželje.

  AG: Istina je da mladi ljudi danas smatraju da je u modi dobro izgledati. To se veže za dobru karijeru. Ne za nalaženje partnera. Što ide u prilog ovoj površnosti.

  SS: Ja tu ne vidim ništa sporno. Imamo veću lakoću oko svega što je moguće. Znatiželja i znanje – pravo znanje je top-down. Znanstvene institucije kojima ne možeš prismrditi. Pravo znanje nije dostupno široj masi.

  ISV: Imam kćer od 18 godina. Ne smiju se kaste miješati, kaže ona. Jako su kontradiktorni. Iako mrzi Indiju zbog kasti. Iz Amerike postoji cijeli niz ljudi, 10 ili 01. Ja ih zovem tako. To su konkretni ljudi – ako je input takav, onda je output takav. Tzv. pragmatični ljudi. Njeguje se da je prirodna znanost fundamentalna, hard core znanost. Ako ja hoću napisati u diskusiji u članku što su ti ljudi osjećali, bude nedovoljno znanstveno. Nevjerojatno koliko se te granice miču. Istina je da jako vole kako izgledaju.

  SS: To nije loše.

  ISV: Da, ali ne razlikuju bitno od nebitnog i tu dolazimo do pitanja – gdje je tu znanje? Samo masa informacija.

  LT: Moć koncentracije je neuhvatljiva – instant gratification (trenutno zadovoljenje). Ako se nešto mora raditi na dulje vrijeme, nema interesa ako nije odmah i sad nagrađeno.

  ISV: Nema odgovora. Nisam sigurna da i druge generacije nisu bile takve. Ja kad sam bila mlada prvo sam na filozofskom upisala filozofiju i latinski pa sam odustala jer sam shvatila da ja nikad neću upoznat svog Sartrea i onda je bilo bolje da ja odem na psihijatriju da pomažem ljudima.

• Baby boom vs. YOLO

  LT: Dobar paradigmatski primjer. Jedna je generacija sanjala da nema granica, religija i ratova. Naša. Mora postojati nešto još.

  SS: Postojale su prave vrijednosti. Da to postoji, mi bismo bili tamo.

  LT: Govorim o društvenim vrijednostima. Ja znam što je dobro, a što loše.

  AG: Čini mi se da dobro prepoznaju stvarnost. Njima je potreban posao. Nije popularno biti poznat, već su to materijalne vrijednosti, siguran posao i dobra plaća. Također, kako percipiraju budućnost – zabrinjavajuće i realno. Vide da uglavnom dominiraju veze i poznanstva. Opet se vraćam na na društvo – mladi su žrtve svega toga, tj. konteksta koji je nepovoljan za njih same. I onda se oni mogu jedino pouzdati u obiteljske resurse, kojih je sve manje, i u sebe.

  LT: Baby boomersi su živjeli u materijalnoj i socijalnoj sigurnosti Juge u kojoj se zaista mogla planirati budućnost. Malo sam zabrinuta.

  ISV: Moji su bili liječnici. Ja sam zadnjih 50 godina bila od staklenim zvonom.

  LT: Danas je loša nemogućnost socijalne pokretljivosti. Prepreka prema putu znanja – da bi se danas čovjek školovao, mora imati novac. A da bi imao novac, treba imati posao. To je zatvoreni vražji krug iz kojeg je jako teško izmaknuti tako da mogu razumjeti YOLO – partijamo do 5 ujutro, drugi dan nije važan. Imamo li neko rješenje ili da se pouzdamo u dobru karmu? Recepture za boljitak?

  ISV: Našla sam studiju. Britanska, o generaciji Y. Imaju dobre rezultate, realne. Ta generacija ima percepciju budućnosti, da će se to nekako riješiti, ali imaju najveće kredite za školovanje otkako postoji neoliberarni kapitalizam te nemaju budućnost i velike šanse za trajno zaposlenje. To su opet društva s tradicijom. U vremenskoj lenti mora postojati niz – mora biti kontinuiteta života. Mi smo imali disrupcije i ne znamo skrpati tu vremensku lentu. Britanci su osmislili kako pružiti neku tranziciju, održivu budućnost.

• Prema zaključku

  LT: Ja sam čitala da ako civilizacija nastavi ovim tempom da nas uskoro više neće biti. Da smo prešli taj ekološki tipping point i ako danas imamo generaciju koja misli na sebe i današnjicu, onda je ova civilizacija usuđena na sigurnu i skoru propast.

  SS: Treba uzeti u obzir medijski spin. Već se 30 godina govori o tome.

  LT: To je mjerljivo i dokazivo.

  SS: Gubitak koncentracije, ADHD… Doista mislim da to nije točno. Ova medijska kultura je promijenila, ali je sigurno i unaprijedila neke mozgove. Nije donijela samo štetu.

  ISV: Čitate grčku mitologiju i predviđanje katastrofa. Nama trebaju fantazije kataklizme da bismo mjerili svoj unutarnji nemir. Uvijek je dobro projicirati prema van. Mislim da će ta generacija naći svoj put, nekako. Možda sam malo naivna, ali vjerujem u budućnost svijeta.

  LT: Sve je povezano, titranje leptirovih krila i slično. Ja baš nisam tako optimistična.

  AG: Ja mislim da postmoderne vrijednosti, ekologija… Sve je to važno, ali mislim da im nije u fokusu nimalo. Trebale bi biti, ali nisu ti neki osnovni uvjeti zadovoljeni pa ih ne možemo ni kriviti.

  LT: Nije nužan zaključak.

• Pitanja i komentari iz publike

  P1: Prezentacija samoga sebe su njegovi rezultati i ništa drugo, a ovo što ja zamjeram ovdje da se tu vodi nit da je znanost negdje na Marsu, a ona je svuda oko nas. Imate veću dostupnost. Ja sam morala ići fizički ići u knjižnicu, osobno sam otišla u Beč. Danas je bio radni dan na sveučilištu, došla je jedna i rekla da nije ništa naučila, a imala je priliku da bude 1:1 s profesorom. Naši studiji su još uvijek za badava – studenti to ne razumiju, kažu da je teško.SS: Ja sam mislio na koncept znanja – najelitinije akademije. Razlika u pristupu znanju elitnih škola je drukčija.LT: Sve je dostupno, ali je teško legitimizirati. Teško je doći do pozicije gdje se može doći do progovaranja tog znanja.

  P2: Self prezentacija. Jedno radno mjesto gdje dolazi 10 mladih ljudi s identičnim kvalifikacijama – traži se od nas da se istaknemo osobnostima. Predstavljanje na mrežama je dio nas, djelomično je velika laž, ali to jednostavno tako funkcionira. Mi smo produkt naših okolnosti.

  LT: Možda sam u poziciji đavolje odvjetnice – ali zašto se ne pobunite protiv toga, protiv profila na Fejsu? Meni su uvijek bili fascinantni buntovnici.

  P3: Pa da, govoriš iz pozicije svoje generacije. Zaboravila si da su već više od 30 godina sve velike pozitivne i mobilizirajuće ideje svijeta mrtve. Nema više velikih ideja u svijetu koje bi bile revolucionarne na globalnoj razini. Ni Occupy nije postao globalan. Ali ne možeš od te generacije očekivati velike ideale kada žive u svijetu koji ih je prije 30 i 40 godina uništio. Zašto bi sada ta generacija bila odgovorna za stvaranje novih ideala? Zašto tvoja generacija nije stvorila nove ideale – revolucionarne, lokalne i globalne?

  LT: Našoj generaciji je bilo kompliciranije. Upala je u jaz između baby booma i rata. Gledali smo tijekom rata kroz špijunku kako Europa cvijeta.

  P3: A oni su sjedili u skloništima dok su im bombardirali gradove. Zar je to bolje? Po čemu je to usporedivo?

  LT: To je meni samo poticaj da bolje reagiraju.

  P4: Čini mi se da su 70-te i 80-te bile bolje za pobune, ali treba naći rješenja za nešto nakon toga. Postoje dvije skupine kod nas: jedna je apatična koja se tako nosi s takvom budućnosti, a drugi je dio lepršav i lajav – stvarno ili lažno. Okupiranost izgledom i drugom alternativnom stvarnošću – i to je jedan bijeg. Mladi kao žrtve, stoji, treba u jednom trenutku moći reći dosta i preuzeti odgovornost i tu bismo se trebali pokrenuti. Tu obrazovne i kulturne institucije imaju uloge. To su mjesta gdje bi mladi ljudi mogli napraviti nešto.

  SS: Koncept odgovornosti se isto promijenio. Prije je ona bila preuzimanje brige za cijeli svijet. Danas je potpuno jasno da se to ne može i da je to jedan romantičan i naivan koncept. Ona je individualna i ako se okupi grupa, onda je i grupna. Naivno je vjerovati da se stvari mogu tek tako mijenjati.

  P5: Oko te odgovornosti.. Primijetila sam da je prenosimo na probleme koji nisu lokalni. Plasiraš je tamo negdje drugdje. Studirala sam u Londonu. Tamo je aktualan taj sustainable design, ali sva su se rješenja redom odnosila na neke probleme trećeg svijeta, ali probleme ovdje nisu vidjeli. Ne vidiš, ali s druge strane si jako politički odgovoran.

  LT: Mislim da je ključna ta osobna odgovornost – svakodnevno djelovanje i osobni angažman i osviještenost u tom angažmanu.