Leo Marić i Ivan Flis o situaciji na HS-u

Piše
Iva Bucić

Nov 13, 2016

Što se zbiva na HS-u?

Studenti govore okuplja šest studentskih udruga s Hrvatskih studija. Studenti imaju tri zahtjeva, a rješavanje pravnog statusa prvi je od njih. Naime, iako će dogodine proslaviti 25 godina od pokretanja, Hrvatski studiji još uvijek nemaju status fakulteta, već ih se deklarira kao podružnicu Sveučilišta u Zagrebu. Drugi je zahtjev da se studentima omogući dvopredmetno studiranje na diplomskom, jer sada mnogi studenti studiraju na dva studija uz dvostruko opterećenje. Treći kamen spoticanja je voditelj HS-a Mario Grčević, kojeg je rektor Damir Boras  imenovao za voditelja iako mu je Znanstveno-nastavno vijeće HS-a izglasalo nepovjerenje.

Što to govore studenti u inicijativi Studenti govore?

Studenti govore danas s Plenumima Filozofskog i TTF-a te s još nekoliko sastavnica sa Sveučilišta u Zagrebu rade na pokretanju Sveučilišne platforme. Smatraju da uzroke problema s kojima se studenti suočavaju na svojim fakultetima treba tražiti na razini Sveučilišta.

Naivci i mali Lenjini

Leo Marić, student povijesti na Hrvatskim studijima, jedan je od onih koji ne podržavaju inicijativu. On je smatra da je pokretanje inicijative Studenti govore pokušaj izvoza revolucije s Filozofskog fakulteta na Hrvatske studije posredstvom naivnih studenata i likova uigranih u ulogu malih Lenjina. Plenum FF-a krivi za promoviranje radikalno-lijevih ideja.

Marić, među ostalim zaključuje da su plenumaši više ili manje uspješno korišteni od strane SDP-a i HNS-a za destabilizaciju HDZ-ovih vlada u posljednjih nekoliko godina, vjerojatno uz znanje uskog kruga ljudi koji rukovodi organizacijom “plenuma”. Kada je SDP-ova koalicija preuzela vlast 2011., odnosno kada se činilo da će preuzeti vlast u ljeto 2016., prosvjednici su se pasivizirali.

Ja se u potpunosti ne slažem s tom analizom i mislim da je pogubna za bilo kakve pozitivne promjene na hrvatskim fakultetima, tvrdi s druge strane Ivan Flis, bivši student HS-a, a sada doktorand na Sveučilištu u Utrechtu.

Naime, Flis Mariću zamjera da vidi uzročno-posljedičnu povezanost i gdje je nema. Plenum FFZG-a je prije nekoliko tjedana izglasao osnivanje Sveučilišne platforme, taj je poziv podijelila Facebook stranica mladeži SDP-a, a nakon toga nastaje platforma Studenti govore. Dok prvom, psihologu, nije ni na kraju pameti da bi mogla postojati bilo kakva veza, drugi, povjesničar, tvrdi da nije potrebno biti povjesničar da bi se prepoznala očita kauzalnost u ovih nekoliko događaja.

FFZG leglo radikalnih ljevičara?

Marić se nikako ne može pomiriti sa zbližavanjem studenata FFZG-a i HS-a. On tvrdi da suradnja na osnivanju Sveučilišne platfome ne može biti legitimna vrsta suradnje između studenata jer plenum na Filozofskom fakultetu nije službeno tijelo.

Studentski ideološki projekti trebaju biti istaknuti kao takvi, a ne biti skrivani pod frazama poput one o borbi protiv svih negativnih pojavnosti na Sveučilištu. Poznato je da studenti organizirani u plenum na Filozofskom fakultetu otvoreno zastupaju vrlo jasne ideološke stavove poput kritike slobodnotržišnog kapitalizma, parlamentarne demokracije i tradicionalnog koncepta obitelji, piše on.

Flis mu odgovara da i sam zastupa vrlo jasne ideološke stavove kad citira Zlatka Hasanbegovića. Sveučilište je bilo, i trebalo bi biti u krajnjoj liniji jedna vrsta žarišta studentskoga bunta, citirao je Marić bivšeg ministra koji je u kratkom mandatu sasvim jasno dao do znanja da bunt i ne tolerira baš najbolje.

Marićev tekst Flis sažima ovako: Plenum na Filozofskom fakultetu je leglo radikalnih ljevičara. Ti radikalni ljevičari izvoze pobune na ostale sastavnice sveučilišta pod krinkom prosvjeda protiv nefunkcionalnosti sveučilišta. Naivci – neki među njima čak i dobronamjerni – koji puše tu priču im se priključuju i stvaraju nered. Pravi student povijesti je osjetljiv na ovakve političke kategorije i njegov pogled probija kulise, uviđajući što se stvarno događa.

Nešto je trulo na Sveučilištu u Zagrebu

Na Marićevo je gledište Flis sasuo tri zdravorazumske teze: Čak i da je ideološka analiza plenuma i događanja na sveučilištu točna, to ne umanjuje težinu problema ni nudi neka rješenja problema na koje se studenti pozivaju. Osim toga, identificirajući ideološku orijentaciju skupine ljudi ne doprinosi raspravi o sadržajnim problemima. I u konačnici – ljudi nisu marionete, koliko god mi to željeli kako bi stvarali jednostavne narative o društvu.

Moj zaključak je da su sveučilišta mjesto gdje se borimo argumentima, ne dnevnopolitičkim generalizacijama. I to mjesto se ponovno pojavljuje ma koliko ga crveni, crni, ili plavi pokušavali zatrti svojim bubnjevima. A argument je: na Sveučilištu u Zagrebu nešto smrdi do zla boga, njime se ne upravlja niti s ciljem poboljšanja kvalitete obrazovanja niti istraživačkog rada, a posebice ne u interesu studenata. I to se sve čini na netransparentan način – iza mnogih zavjesa, od kojih je jedna ideološki sukob koji hara društvom, zaključio je Flis.

Cijeli tekst Lea Marića pročitaj ovdje, a na ovoj adresi nalazi se odgovor Ivana Flisa.